Dok se u SAD-u lome koplja oko neovisnosti Federalnih rezervi pod baražnom vatrom pritisaka iz Bijele kuće, svijet je obišla vijest da preminuo bivši čelnik središnje banke Alana Greenspan. Njegova smrt u 100. godini zatvara jedno od najvažnijih poglavlja moderne ekonomske povijesti. Malo je središnjih bankara čije je ime toliko obilježilo financijska tržišta kao njegovo, a još je manje onih čije je nasljeđe izazvalo toliko oprečnih ocjena. Za jedne ostaje arhitekt gotovo dva desetljeća stabilnog gospodarskog rasta i niske inflacije u Sjedinjenim Državama, dok ga drugi smatraju jednim od ljudi čije su odluke, zajedno s nedostatnom regulacijom financijskog sustava, stvorile “savršenu oluju” za globalnu financijsku krizu 2008. godine.
Gotovo dvadeset godina, od 1987. do 2006., Greenspan je vodio američke Federalne rezerve, najutjecajniju središnju banku na svijetu. Tijekom tog razdoblja američko je gospodarstvo prošlo kroz burzovni slom 1987., recesiju početkom 1990-ih, azijsku financijsku krizu, kolaps hedge fonda Long-Term Capital Management, dot-com balon i posljedice terorističkih napada 11. rujna. U svakom od tih događaja Fed je reagirao odlučno, osiguravajući likvidnost i snižavajući kamatne stope kako bi očuvao stabilnost financijskog sustava.
Upravo je zbog takvog pristupa Greenspan tijekom 1990-ih stekao gotovo kultni status. Financial Times podsjeća da je bio rijedak središnji bankar čije su izjave pokretale svjetska tržišta, a njegove su konferencije i govori analizirani gotovo poput nastupa predsjednika države. Mediji su ga prozvali Maestrom, prema naslovu knjige Boba Woodwarda, a investitori su vjerovali da će Fed uvijek intervenirati kada financijska tržišta zapadnu u ozbiljne probleme.
Njegova filozofija bila je relativno jednostavna: središnja banka ne mora sprečavati nastanak financijskih balona ako može učinkovito ublažiti posljedice njihova pucanja. Taj pristup kasnije je dobio naziv “Greenspanov put” – uvjerenje da će Fed uvijek priskočiti u pomoć tržištima kada to zatreba.
No, Greenspan nije bio tipičan birokrat. Prije nego što je postao najutjecajniji svjetski središnji bankar svirao je klarinet i saksofon u jazz sastavu Henry Jerome Orchestra, studirao ekonomiju na Sveučilištu New York te izgradio uspješnu konzultantsku tvrtku specijaliziranu za ekonomsku analizu. Zahvaljujući reputaciji vrhunskog analitičara postao je savjetnik republikanskih predsjednika Richarda Nixona, Geralda Forda i Ronalda Reagana, koji ga je 1987. imenovao predsjednikom Federalnih rezervi.
Iracionalni zanos
Iako je politički pripadao republikanskom taboru, na čelu Feda ostao je i za vrijeme demokrata Billa Clintona. Upravo je za Clintonove administracije stekao reputaciju čovjeka koji je omogućio jedno od najduljih razdoblja stabilnog gospodarskog rasta u američkoj povijesti.
Greenspan među prvima zaključio kako informatička revolucija povećava produktivnost gospodarstva više nego što pokazuju službene statistike, podsjeća Financial Times. Zbog toga je bio spreman tolerirati snažniji gospodarski rast bez agresivnog podizanja kamatnih stopa jer je vjerovao da tehnološki napredak smanjuje inflatorne pritiske. Ta se rasprava danas ponovno aktualizira u kontekstu umjetne inteligencije i pitanja može li novi tehnološki ciklus ponovno povećati produktivnost bez stvaranja inflacije.
No upravo ondje gdje je ostvario najveće uspjehe kasnije je doživio i najveće kritike. Još 1996. upozorio je na mogućnost “iracionalnog zanosa” (“irrational exuberance”) na tržištima kapitala, no nakon toga nije odlučnije pokušao zaustaviti rast cijena dionica ni posljedični nekretninski balon. Umjesto preventivnog djelovanja da ohladi očekivanja, Fed je nastavio koristiti instrument snižavanja kamatnih stopa nakon svake veće krize.
Nakon pucanja dot-com balona i terorističkih napada 11. rujna ključna kamatna stopa spuštena je na samo jedan posto. Kritičari su kasnije tvrdili da su upravo tako jeftin novac i dugotrajno labava monetarna politika pridonijeli eksploziji tržišta nekretnina i pretjeranom preuzimanju rizika u bankarskom sustavu.
Greenspan nije bio jedini zagovornik lagane regulacije financijskog sektora. Takav pristup prevladavao je među američkim političarima i regulatorima tijekom 1990-ih godina, dok su složeni financijski instrumenti poput derivata smatrani sredstvom za raspodjelu, a ne povećanje rizika. Greenspan je godinama odbijao zahtjeve za strožim nadzorom tržišta derivata i ‘subprime’ hipotekarnih kredita, vjerujući da će tržište samo disciplinirati sudionike, ističe FT.
Globalna financijska kriza 2008. dramatično je promijenila percepciju njegovih poteza. Samo dvije godine nakon njegova odlaska iz Federalnih rezervi propale su investicijske banke Bear Stearns i Lehman Brothers, a slike njihovih unezvjerenih zaposlenika kako napuštaju zgradu s kutijama u rukama postat će glavna ilustracija najveće krize nakon Velike depresije.
Jedan od najdramatičnijih trenutaka njegove karijere dogodio se tijekom saslušanja pred američkim Kongresom u listopadu 2008., kada je priznao da je “pogrešku” u vlastitom uvjerenju da će financijske institucije, štiteći vlastiti interes, same dovoljno učinkovito upravljati rizicima. Financial Times taj trenutak iluzije o moralnom hazardu opisuje kao simboličan kraj jedne ere ekonomskog razmišljanja koje je desetljećima dominiralo Wall Streetom i Washingtonom.
Ipak, ocjene njegova rada ni danas nisu jednoznačne. Američki Fed u oproštajnom priopćenju naglasio je da je Greenspan uspostavio razdoblje stabilnosti cijena koje je poduprlo gospodarski rast te dodatno učvrstio vjerodostojnost institucije. Ističu da njegova analitička disciplina ostaje jedan od temelja na kojima Fed gradi svoju monetarnu politiku.
Vjera u tržište
Brojni ekonomisti smatraju da su upravo iskustva iz njegova mandata utrla put razvoju makrobonitetnih politika kojima se danas nastoji spriječiti stvaranje financijskih balona bez oslanjanja isključivo na kamatne stope. Nakon krize središnje banke diljem svijeta dobile su znatno šire mandate jer se pokazalo da stabilna inflacija sama po sebi nije dovoljna za očuvanje financijske stabilnosti.
Greenspan je posljednjih godina i sam revidirao dio svojih ranijih stavova. U knjizi The Map and the Territory priznao je da su ekonomisti podcijenili važnost psihologije tržišta i iracionalnog ponašanja investitora te da tradicionalni modeli nisu dovoljno objašnjavali nastanak financijskih balona.
Bio je čovjek koji je redefinirao ulogu središnje banke, učinio Fed globalnim simbolom stabilnosti i pokazao koliko monetarna politika može oblikovati gospodarstvo. Istodobno, njegova vjera u učinkovitost tržišta i sklonost deregulaciji postale su upozorenje budućim generacijama centralnih bankara.
Danas, kada Federalne rezerve, Europska središnja banka i druge monetarne vlasti ponovno traže ravnotežu borbe protiv inflacije, financijske stabilnosti i tehnoloških promjena koje donosi umjetna inteligencija, Greenspanove odluke su nezaobilazna lekcija. Njegova karijera pokazala je koliko jedan središnji bankar može utjecati na svjetsko gospodarstvo, ali i koliko se cijena pogrešne procjene može osjećati (i plaćati) desetljećima.
Njegovo nasljeđe posebno je aktualno danas, u trenutku kada se u SAD-u lome koplja oko neovisnosti Feda. Pritisci Bijele kuće posljednjih mjeseci dodatno su pojačani zbog zahtjeva predsjednika Donalda Trumpa za snižavanjem kamatnih stopa kako bi se potaknuo gospodarski rast. Na čelo Feda u svibnju je stupio Kevin Warsh, nekadašnji član Upravnog odbora Federalnih rezervi.
Upravo zato Greenspanova priča nije samo povijesna retrospektiva jednog od najutjecajnijih ekonomista 20. stoljeća. Ona ostaje podsjetnik da je neovisnost središnje banke jedan od temelja financijske stabilnosti, ali i da nijedan model monetarne politike nije imun na pogrešne procjene, financijske euforije i političke pritiske. Rasprave koje je Greenspan obilježio prije tri desetljeća – koliko tržišta treba prepustiti sama sebi, kada središnja banka mora intervenirati i gdje završava monetarna politika, a počinje regulacija – i danas su jednako aktualne.
