Poučeni epizodom 'švicarac' koja je građanima i tvrtkama servirala nemilosrdnu lekciju o riziku tečaja, prošla godina donijela je zamjetni skok kreditiranja u kunama.

Njime se ponovno aktualiziralo pitanje nacionalna valuta  ili euri? Odnosno, treba li Hrvatska nastaviti putem kunizacije i traženja sigurnosti u svojoj valuti dok istodobno građani biraju štednju u eurima, valuti koju smo se ionako obvezali uvesti kao članica Europske unije? Još polovicom 2014. kunski krediti građanima dosegnuli su dvoznamenkaste godišnje stope rasta, a u rujnu prošle godine ti skočili su čak 26,2 posto u odnosu na prethodni rujan, dok je kreditiranje tvrtki bilo veće 12,5 posto. Pritom treba napomenuti da se skok kreditiranja događa u okolnostima značajno sporijeg razduživanja građana dok se kod tvrtki od sredine prošle godine prvi put od 2014. bilježi godišnji prirast kreditiranja. 

Nove mogućnosti
Rekordi kunskog kreditiranja u prošloj godini vrhunac su vala prisutnog posljednje tri godine. Ukupno kreditiranje građana i tvrtki od 2013. do kraja rujna povećano je za 25,9 milijardi kuna, visokih 38 posto. Istodobno, devizni krediti smanjeni su 29,9 milijardi kuna (17,3 posto). Očekivano, najviše su rasli kunski krediti građanima za 18,7 milijardi kuna, a domaćim tvrtkama povećani za 6,9 milijardi kuna. Upravo kad je u pitanju gospodarstvo i plasmani u realni sektor, bankari vide jači potencijal kreditnog zamaha budući da je manje od polovice korporativnog duga u domaćoj valuti. To se prije svega odnosi na tvrtke koje su svoje potrebe za zaduživanjem dosad rješavale prekograničnim financiranjem, a s očekivanim rastom referentnih kamata u Europi, okretanje kuni može se vagati kao opcija koja bi pod kontrolu stavila barem dio neizvjesnosti.

Osim negativnog iskustva sa švicarskim frankom, rastu popularnosti kuna doprinio je i pad opće razine kamatnih stopa zbog pojačane konkurencije među bankama na stagnantnom tržištu na kojem se kreditori se bore za svakog klijenta, kao i ekspanzivnih mjera regulatora.  U 2016. Hrvatska narodna banka uvela je strukturne repo aukcije upumpavši u financijski krvotok milijardu kuna da bankama osigura dugoročnije izvore jeftinih kuna i motivira ih na kreditiranje. Uz bolju informiranost potrošača o rizicima koje skriva valutna klauzula, na strani banaka je došlo do značajnih promjena u strukturi njihove pasive; one su naime smanjile inozemne izvore dok je istovremeno došlo do skoka depozitnog novca u Hrvatskoj.

I konačno, ne treba zanemariti da uz val novih plasmana u kunama istovremeno stižu dospijeća postojećeg duga, nastavlja se trend razduživanja uz otpise i prodaje loših plasmana uz (većinom) valutnu klauzulu što mijenja odnose snaga kredita u kunama i onih s valutnom klauzulom. Tako su se prema podacima HNB-a, kunski krediti u ukupnima povećali s 27,5 posto 2012. na 40,3 posto prošloga rujna.

Gledano po sektorima koje banke kreditiraju, udio tih kredita stanovništvu povećan je s 23,9 posto na 40,3 posto, a kod kompanija je taj porast nešto manji, povećan je s 32,3 posto na 41,2 posto. S tim, već respektabilnim razinama koje su dosegnuli kunski krediti, opravdano se postavlja pitanje njihove budućnosti. Treba li HNB i dalje olakšavati dostupnost tog proizvoda koji je mnogima jedini izbor nakon što su se opekli sa švicarcem? Ili treba što prije uvesti zajedničku europsku valutu na koju smo se odlučili stupanjem u članstvo Unije čime bi valutni rizik otišao u povijest? S lekcijom iz povijesti, za klijente, čini se, nema puno dvojbe jer najmanje rizika vreba ako mjesečna rata kredita dospijeva u kunama u kojoj stižu i mjesečna primanja. 

Ispod površine
Za banke je, s druge strane, situacija daleko manje jasna. Dok isti klijenti žele otplaćivati kune, kad je štednja u pitanju – biraju eure, a na taj raskorak ne gleda blagonaklono regulator. Udio kunskih izvora u ukupnim izvorima financiranja banaka, nakon snažnog pada izbijanjem financijske krize, ponovno polako raste, ali i dalje sa sadašnjih oko 32 posto kaska za udjelom kunskih kredita u ukupnoj masi kredit. Zagrebe li se ispod površine brojki koje ilustriraju rast kunske štednje, ispada da je ona izravna posljedica 'parkiranja' novca na tekućim i žiro-računima zbog pada kamatnih stopa na štednju, a ne naglog porasta povjerenja u nacionalnu valutu. Upravo će ta druga strana iste medalje, a kreditima je to upravo štednja, biti presudna za budućnost trenda kunizacije.  

Banke neće dugoročno moći gurati kredite u kunama bez paralelnog trenda na strani oročenih depozita zbog regulatornih pravila o uravnoteženju valutnih pozicija štednje i plasmana. Budući da je teško očekivati da će građani samoinicijativno iz štednje u euru uskočiti u kune, kunizacija je na dugi rok moguća samo ako kreditni ciklus ostane slab kao dosad, a nastavi se bujanje depozitnog novca u bankama. Koliko je to održivo, teško je prognozirati, posebno s obzirom na nedavne poruke da Vlada i HNB dijele ista razmišljanja o tome da euro u Hrvatsku trebalo uvesti što prije moguće, odnosno čim se za to ispune tehnički uvjeti. U međuvremenu, priča o kunizaciji i sestrinske deeuroizaciji, nemjerljivo je šira od samog pitanja monetarnog ponosa ili suvereniteta, teze koje se često provlače u javnom diskursu. Biranje štednje u kunama umjesto u eurima može samo ojačati makroekonomsku i financijsku stabilnost države, uključujući i nužnu stabilnost tečaja te nastavak oporavka gospodarstva smanjenjem makro neravnoteža.

Amadria Park Šibenik

Danci otkrili formulu za odlične poslovne ideje

Bez stresa

Predstavljamo najbolje digitalno rješenje za inventuru bez stresa