Grupa zagrebačkih investitora je krajem ljeta 2005. godine na burzi uspješno rasprodala svoj većinski vlasnički udjel u Hotelima Omišalj. Burza se za njih pokazala elegantnim i efikasnim izlazom iz teške poslovne situacije omišaljskih hotela, koju u više mjeseci nastojanja nesuđeni vlasnici nisu uspjeli bitnije popraviti. Bez obzira kakav je na kraju bio njihov konačan financijski skor u tom projektu, loše nisu prošli ni brojni burzovni investitori koji su tada kupili dionice. Štoviše, čak se i na dionicama Hotela Omišalj moglo dobro zaraditi, a cijena se sve do danas održala (bitno) iznad razine od 40-ak kuna na kojoj je provedena rasprodaja. Što, barem u hrvatskom okruženju, ne znači nužno da je u međuvremenu hotelima s pogledom na naftne terminale krenulo bolje.Burzu je, kao način prodaje tvrtke, izabrao i gosp. Šimara, do pred godinu dana većinski vlasnik Slatinske banke. Rasprodaju dionica po 1.000 kuna pratile su brojne špekulacije o mogućim motivima, kao i (što je bila jedna od pretpostavku) mogućem lošem stanju u banci. Ipak, iz današnje perspektive izgleda da je motiv bio jednostavan – prodaja vlasničkog udjela, a cijena je određena u skladu s tada aktualnom burzovnom situacijom. Dionicama banke do tada, naime, nije trgovano po bitno višim cijenama, niti je bilo većeg opsega trgovanja. Burzovni investitori su i ovaj puta bili u pravu – u proteklih godinu dana na porastu cijene zaradili su više od 100 posto. Bez obzira što poslovanje banke nije bitno promjenjeno na bolje niti je, barem do sada, pronađen strateški partner odnosno novi kupac.Sudeći po nekim najavama, te imajući u vidu dosegnute (pre)visoke razine cijena pojedinih dionica, priča o prodaji (javnih) dioničkih društava na burzi uskoro bi mogla dobiti i neke nove epizode. Dok su neki agilniji većinski vlasnici prodali dio svog udjela (kao npr. gosp. Filipović u Finvestu) i novac uložili u druge dionice, drugi vrte glavom i računaju tržišnu kapitalizaciju svojih kompanija. Predsjednik Uprave i vlasnik jedne takve tvrtke nedavno je, pola ozbiljno, a pola u šali, prokomentirao da bi za te novce mogao ponovo podići tri nove slične tvornice.

No, dok je pred godinu ili dvije (kod prodaje Hotela Omišalj i Slatinske banke) cijena bez obzira na ponudu praktički svih dionica – ostala nepromjenjena, danas to više zasigurno ne bi bio slučaj. Pravo je pitanje koliko je dionica (bilo koje tvrtke) moguće prodati po aktualnim cijenama odnosno bez znatnije korekcije.Većina manjih burzovnih investitora na to će samo odmahnuti rukom. Zar je nekome tko je vlasnik nekoliko stotina ili tisuća dionica bitno koliko je dionica likvidna? Štoviše, gotovo da je postalo pravilo da se za nelikvidne dionice plaća premija, a ne diskont. Jer, što je ponuđenih dionica manje, manji je iznos investicije potreban za porast cijene. Iz iste (iskrivljene) logike proizlazi da prednost treba dati i dionicama kompanija koje imaju dominantnog vlasnika, odnosno gdje je na tržištu raspoloživ možda tek mali udjel u temeljnom kapitalu.Rezultat toga će (za pojedine dionice) biti situacija slična tržištu nekretnina u Dubrovniku. Cijene su rekordno visoke, ali prometa baš i nema previše. Što bi moglo imati i dalekosežnije posljedice ne samo za tržište već i za nacionalno gospodarstvo. Prisjetimo se, Hanfa je lani zaustavila trgovanje dionicama šibenskog TLM-a zbog opasnosti da visoka burzovna cijena (koja bi tada bila relevantna za obveznu ponudu za preuzimanje) odbije potencijalne kupce tvornice. Dobro upućeni kažu da je nekoliko potencijalnih strateških partnera odustalo od domaćih kompanija kada su vidjeli aktualnu razinu cijene.Sve dok je kapitala u izobilju (a tržište je malo i izolirano), za rast cijena neće bitni presudni ni strateški investitori ni valuacija kompanija, jer, nema kupaca do burzovnih investitora…. (koji bi ipak trebali imati na umu da će i ovome doći kraj…).