Legenda kaže kako su krajem rujna ili početkom listopada prošle godine, usred bitke za preuzimanje Euronexta, predstavnici Deutsche Börse odradili i preliminarne pregovore s Chicago Mercantile Exchange, razgovarajući o mogućim modalitetima suradnje, na tragu još uvijek posve aktualne teme strateške konsolidacije. Dobro upućeni izvori tada su izrijekom tvrdili kako je do susreta čelnika dviju burzi zaista došlo, no nije postignut nikakav napredak u pregovorima, a priča je ionako brzo otišla u zaborav, jer je samo nekoliko tjedana kasnije obznanjen megadeal dugogodišnjih gradskih rivala, Chicago Board of Trade i već spomenute CME. Bilo bi sasvim logično za pretpostaviti kako je opcija transatlantskog povezivanja za DB zapravo bila tek rezervna varijanta, što samo po sebi i ne bi bilo odveć čudno da se u tom kontekstu nije spominjao jedan, mnogima posve nezamisliv scenarij. Naime, ti isti, pregovaračima bliski izvori, tvrde kako je jedna od opcija bilo cijepanje njemačke grupe, pri čemu bi CME progutao (tada i sada) svog najvećeg suparnika, EUREX, dok bi se operacije na tržištu dionica pripojile London Stock Exchangeu, koje bi time jednostavno ubila dvije muhe jednim udarcem, stvarajući s jedne strane temelje kontinentalnoj dominaciji te istodobno skidajući s vrata nasrtljivi NASDAQ.

Oporavak na ruševinama
Promatrajući stvari iz povijesne perspektive, mnogima se tada doista činilo kako su od nekoć moćnog imperija ostale samo ruševine, a famozna DB grupa jednostavno dotaknula dno, pretrpjevši niz teških udaraca, od smjene uprave do niza neuspješnih pokušaja ekspanzije (putem preuzimanja najprije LSE, a zatim i Euronexta). Je li moguće da je nova uprava, na čije je čelo zasjeo Reto Francioni, kadar iz saveznički nastrojenog susjedstva (Zuricha), zaista pomišljala na takve ustupke nametljivim dioničarima (u prvom redu hedge fondovima), dovodeći u pitanje sam opstanak “carstva”? Ako je tomu zaista tako, već nekoliko mjeseci kasnije stvari izgledaju znatno bolje, i čini se kako su pridošlice u upravi konačno uspjele zbiti vlastite redove i sanirati gotovo katastrofalnu situaciju, očito se pritom odlučivši i na radikalan zaokret u dotadašnjoj strategiji. Što u prvom redu podrazumijeva odustajanje od opsesije stvaranja paneuropskog tržišta koju je godinama potencirala bivša uprava, servirajući političkim garniturama idiličnu metaforu ujedinjene Europe. No to je očito bila tek iluzija koja se preko noći rasplinula realizacijom dogovora na relaciji New York – Pariz, označivši pobjedu sirovog kapitalizma (i taštine) nad političkim interesima, uobličenima ponajprije lobiranjem francuskih vlasti i ustrajnim zagovaranjem saveza Frankfurt – Pariz.

Paneuropski san
Shodno tome, prezentacija poslovnih rezultata za prošlu godinu konačno je ponudila konkretne smjernice, uobličene ponajprije u konstataciji kako budući potezi uprave neće nužno puniti naslovnice medija. Očito je riječ o aluziji na megalomanske apetite i “paneuropski san” koji je, po svoj prilici, postao stvar prošlosti, premda je preuzimanje LSE-a teoretski još uvijek izvedivo, a tu su još i OMX te burze u Madridu i Milanu. Umjesto toga, na djelu je nova strategija, već konkretizirana nedavnim preuzimanjem manjeg vlasničkog udjela u indijskoj Mumbai Stock Exchange, što nedvojbeno govori o namjeri širenja u smjeru Dalekog istoka, ali uz striktnu kontrolu troškova. Što je pak posve nespojivo s hi-profile akvizicijama poput primjerice Euronexta ili LSE-a. Opisana strategija k tome ne dovodi u pitanje niti opstojnost vertikalne strukture u koju su inkorporirani tržište dionica (Frankfurt Stock Exchange), tržište financijskih derivata (EUREX) i poslovi kliringa (Clearstream), i na kojoj nova uprava, unatoč pritiscima dijela dioničara, za sada insistira jednako kao i prijašnja garnitura. Premda se već odavno raspravlja o sudbini Clearstreama, nema nikakve sumnje kako upravo kliring donosi multiplikativni efekt povećanja trgovine, pridonoseći vrlo dobrim poslovnim rezultatima grupe. Što je možda još i važnije, za razliku od prijašnjih napetosti koje su i isprovocirale glasovitu smjenu Wernera Seiferta, strateški je zaokret rezultirao gotovo idiličnim odnosima uprave i dioničara koji mogu i te kako biti zadovoljni ostvarenim poslovnim rezultatima. Uostalom, cijeli niz pozitivnih preporuka brokera nedvojbeno ide tome u prilog, baš kao i činjenica da je cijena dionica u proteklih 12 mjeseci ostvarila rast cijene od oko 60%. Usporedbe radi, izvedba dionica LSE-a u promatranom razdoblju nije nimalo bolja, usprkos grozničavom licitiranju uvjetovanom nekolicinom konkretnih ponuda za preuzimanje. S tom razlikom što iza DB-a stoje konkretni rezultati, dok Clara Furse (čelnica LSE-a) visoku cijenu dionica tek mora opravdati. Sve to upućuje na zaključak kako DB teško možemo nazvati gubitnikom u procesu strateške konsolidacije, a ni dioničari nemaju ama baš nikakvog razloga osjećati se luzerima.