Korisnici stambenih kredita podstanari su kod banaka, nekoliko neplaćenih rata dijeli ih od beskućništva

Autor: Poslovni.hr , 18. veljača 2020. u 11:23
Igor Soban / Pixsell

Istraživanje pokazuje da je u razdoblju od 1971. do 2016. godine trećina hrvatskih građana najčešće cijeli život kontinuirano provela u roditeljskom domu

Koliko je poimanje vlasništva nad nekretninama varljivo i ne ocrtava stvarno stanje standarda, najbolje se vidi po činjenici da su hrvatski građani odmah iza Rumunja po udjelu vlasništva nad stambenim prostorom. Prema statistici Eurostata, u vlastitoj nekretnini živi 95,6 posto Rumunja, a odmah iza smo mi s 89,9 posto, u društvu s Litvom. Najmanje je vlasnika u najbogatijoj Švicarskoj – tek 47,9 posto. No što u hrvatskom kontekstu uopće znači „vlasništvo“?

Kako piše Večernji list, osim stanova iz fundusa otkupljenih „društvenih stanova“ bivše Jugoslavije u kojima još živi po nekoliko generacija ili je te, već stare nekretnine, netom naslijedila druga generacija, ostali vlasnici zapravo su podstanari kod banaka – uživatelji su tih nekretnina dok plaćaju. Gubitak posla, teška bolest ili neka druga osobna havarija i nekoliko neplaćenih rata dijeli svakog korisnika stambenog kredita od – beskućništva.

– Rješavanje stambenih potreba zaduživanjem uz hipoteku inherentno je rizično. Dovoljno se prisjetiti ovrha i deložacija u razdoblju krize, kako u Hrvatskoj tako i u mnogim drugim zemljama, od čega je međunarodno najzapaženiji slučaj bio onaj s tzv. „subprime“ kreditima u SAD-u. Nekretnina pod hipotekom, makar ona bila u zemljišnim knjigama upisana kao vaša, samo je uvjetno vaša. A taj uvjet jest namjera i obećanje da ćete dva ili tri desetljeća redovito otplaćivati dug. Brojni su razlozi zbog kojih netko možda neće biti u stanju održati to obećanje: otkaz, bolest, razvod braka, financijske krize… – ističe sociologinja Petra Rodik, koja je na ovu temu nedavno objavila knjigu “(Pre)zaduženi – društveni aspekti zaduženosti kućanstava u Hrvatskoj”.

Istražila je uzroke eskalacije kredita u Hrvatskoj, ponajprije stambenih, i to onih „toksičnih“ u švicarskim francima koje je sad već i europsko pravosuđe proglasilo nepoštenima i – ništetnima te njihove posljedice za društvo.

– Postoje bolji i gori uvjeti stambenog kreditiranja te sama vrsta kredita može doprinijeti rizičnosti zaduživanja. Ono što se dogodilo s CHF kreditima u Hrvatskoj eklatantan je primjer. Bilo bi posebno interesantno u perspektivi detaljnije istražiti što se događa s ljudima koji dožive ovrhe nekretnina pod hipotekom. Fragmentarni podaci koje imamo upućuju na to kako se oni mahom oslanjaju na obiteljske, a ne javne modalitete socijalne podrške i stambenog zbrinjavanja. Oni koji takvu obiteljsku podršku nemaju, rekla bih, u velikom su riziku da postanu beskućnici – otkriva sociologinja koja je, potaknuta upravo pitanjem kako hrvatski građani rješavaju svoje stambeno pitanje, sa suradnicima pokrenula istraživački projekt 2016. koji je pokazao kako u Hrvatskoj dominiraju „obiteljski“ načini rješavanja stambenog pitanja, slijede ih tržišni, a najmanje su zastupljeni oni koje su u istraživanju nazvali „socijaliziranima“ – javno, odnosno društveno organizirano stanovanje.

Istraživanje pokazuje da je u razdoblju od 1971. do 2016. godine trećina hrvatskih građana najčešće cijeli život kontinuirano provela u roditeljskom domu, najprije živeći s roditeljima, a potom naslijedivši nekretninu. Oni koji su mijenjali svoje stambene statuse najčešće su stambeno pitanje rješavali useljavanjem supružniku ili kupnjom stana ili kuće – i to na kredit.

Komentirajte prvi

New Report

Close