Kada su potpredsjednik Vlade Damir Polančec i predsjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Ana Knežević, kao aktualna sindikalna koordinatorica objavili da su se usuglasili o napuštanju pregovora o prijedlogu novog zakona o privatizaciji i otvaranju novih o izradi posebnog zakona kojim bi se regulirala radnička participacija u vlasništvu poduzeća upućeni su, bez iznimke, komentirali kako je sindikalna strana zbog svoje “beskompromisnosti” propustila priliku sudjelovati u završnici privatizacije državnog portfelja. Iako je time, navodno, ispunjen cilj najveće središnjice SSSH o donošenju posebnog zakona o organiziranom radničkom dioničarstvu, dogovor je, čini se, zasad uspio tek smanjiti entuzijazam zainteresiranih strana za stvaranjem podloge kojom bi se radničko dioničarstvo i zakonski uvelo u domaću ekonomiju, barem i u ograničenom obimu kojega je predviđao nacrt zakona o privatizaciji.

Podjela profita
Tako u Uredu za socijalno partnerstvo, tijelu koje je dobilo zaduženje da u vrlo kratkom roku od tek mjesec dana “prikupi iskustva drugih zemalja” i načini analizu modela pogodnih za domaću uporabu, neizravno daju do znanja da rad na samom projektu još nije ozbiljnije ni započeo. Ne žele još govoriti o mogućim naputcima na temelju kojih bi se radila analiza, kako ne bi “prejudicirali rješenja”, pa tako ni ne spominju bi li zaseban nacrt zakona o organiziranom radničkom dioničarstvu, za razliku od rješenja koja su se nudila prijedlogom zakona o privatizaciji, predviđao i određene stimulativne mjere za primjenu modela poput onih što ih je svojedobno svojim članicama preporučila Europska komisija. Kao poticaj koji bi trebala početi topiti pojedine boljke europske ekonomije, uključujuči i pitanje fleksibilnosti plaća, Komisija je, naime, još početkom devedesetih godina preporučila svojim članicama uvođenje različitih oblika uvođenja radnika u život svojih kompanija od zakonskog uređenja različitih financijskih participacija radnika u dobiti kompanija do uvođenja poreznih olakšica za tvrtke koje odluče potaknuti organizirano radničko dioničarstvo. Zemlje EU različito su odgovorile na preporuke, tako da su zakonski oblici radničke participaciji najobimniji u Francuskoj i Velikoj Britaniji u kojoj je, primjerice oko 3,5 milijuna zaposlenih Britanaca uključeno u prevladavajući oblik financijske participacije zaposlenih, takozvani gotovinski “profit sharing”.

Poslodavci na margini
U više od godinu dana, kojih se u Hrvatskoj intenzivno raspravlja o radničkom dioničarstvu, odnosno o ESOP-u, ta strana priče pa ni razlozi zbog kojih se ESOP razvio u nekima od najvećih kompanija u SAD-u dosad, kao ni benefiti poput onih da tvrtke s organiziranim ESOP programima dulje opstaju na tržištu, povećajavu produktivnost, dvostruko više uplaćuju u programe umirovljenja još nije niti dotaknuta. Stoga ne čudi što je pitanje radničkog dioničarstva u Hrvatskoj doživljeno kao još jedan od oblika sindikalne borbe u kojoj su se Vlada i sindikati, kao usljed klasičnog kolektivnog pregovaranja, nastojali izboriti za što bolja materijalna prava. Poslodavačka scena, iako u zemljama u kojima je organizirano radničko dioničarstvo upravo top-menadžment jer je zadužen za donošenje strategije poduzeća inicira i uključivanje radnika u vlasništvo poduzeća, ostala je sasvim na margini događanja. U pregovorima koji su se uglavnom vrtjeli oko pitanja koliki paket se može staviti na raspolaganje radnicima uz maksimalan diskont i na koliki obim se mogu raširiti upravljačka prava, poslodavci su se ograničili na stav da vlasništvo podrazumijeva i obvezu, a ne samo konzumiranje prava iz te pozicije, odnosno da kroz taj oblik dioničarstva radnici ne ulaze u svijet upravljanja, nego i u svijet poduzetništva sa svim njegovim rizicima.

Male šanse radnicima
No, taj drugi dio priče oko organiziranog radničkog dioničarstva mogao bi i dalje služiti kao tek dobra podloga za organiziranje okruglih stolova, od kojih bi se krenulo u novi krug pregovora oko modeliranja zasebnog zakona o radničkom dioničarstvu, čije donošenje nije ograničeno nikakvim rokovima. Ipak vremena za dugo čekanje nemaju baš svi. Krešimir Sever, predsjednih Hrvatskih nezavisnih sindikata jedan je od onih koji imaju “izdvojeno mišljenje” kad je riječ o dogovoru kojeg je Vlada prošlog tjedna utanačila sa sindikatima. Iako su i njegovoj sindikalnoj središnjici, kao i ostalima, uglavnom bila neprihvatljiva rješenja iz zakonskog prijedloga koje je promovirao potpredsjednik Polančec, ističe kako niti postignuti dogovor o izradi dva zakonska prijedloga – jednom koji će Vladi omogućiti da lakše odradi preostale privatizacijske procese te posebnog koji će regulirati različite oblike radničkog dioničarstva- nije adekvatno rješenje. Tim dogovorom su, kako kaže značajno umanjene šanse za bilo kakav ulazak radnika u vlasništvo i u onim malobrojnim tvrtkama iz državnog portfelja u kojim je postojao interes za organiziranim radničkim dioničarstvom iako je i sam zakonski prijedlog predviđao ograničenja, poput onoga da se radničko dioničarstvo ne može dopustiti u tvrtkama koje su koristile državnu pomoć. To bi, podsjeća Sever onemogućilo radnike tvrtki poput Đure Đakovića da unatoč iskazanom interesu organiziraju za sudjelovanje u privatizaciji Holdinga Đuro Đaković. Sever zato smatra da bi se sindikati ponovo trebali angažirati po tom pitanju i inzistirati da se barem u okviru izmjena postojećeg zakona o privatizaciji primjeni neki oblik mogućeg sudjelovanja radnika u privatizacijskom procesu.

Zadnja ponuda vladinog pregovarača

Kao zadnju ponudu Vlada je istaknula diskont od 40 posto pod uvjetom jednokratne uplate. U “paket-aranžmanu” potpredsjednik Polančec ponudio je i otvaranje pregovora s bankama oko mogućeg otvaranja posebnih kreditnih linija za financiranje ESOP-a. Po svemu sudeći cijena kapitala ispriječila se mogućem postizanju dogovora. Banke, su, navodno bile spremne ponuditi takve namjenske kredite, ali uz kamatu koja bi bila u rangu između stambenih i klasičnih komercijalnih, odnosno na razini od sedam do 7,5 posto, što je sindikalnim čelnicima očito bio trošak uz koji nisu željeli pristati na dogovor.