Prošla je godina na tržištima roba, kao uostalom i svaka druga, obilovala brojnim uzbuđenjima i divergentnim trendovima koji nedvojbeno zaslužuju nešto detaljniji komentar. Ali najprije se valja osvrnuti na jedan od zanimljivi(ji)h trendova koji su obilježili prošlogodišnja zbivanja, i to u vrlo specifičnom segmentu tržišta.

Riječ je o sirovinama koje se mahom vezuju uz proces zelene tranzicije (i alternativne izvore energije), ali i niz novih tehnologija, od električnih automobila do naprednih sustava naoružanja.

Pod svaku cijenu
U inicijalnom, iznimno ambicioznom obliku, zelena tranzicija je obećavala ogromna ulaganja i dramatičan odmak od fosilnih goriva, s ciljem značajnog smanjenja emisija stakleničkih plinova, no stvarnost izgleda bitno drukčije (i u najboljem slučaju znatno sporije), što je u očito ostavilo traga i na kretanje cijena.

No čak i slabiji tempo zelene tranzicije teško može objasniti frapantan pad cijena pojedinih sirovina koji je nadmašio očekivanja čak i najvećih pesimista. Kao prikladna ilustracija mogu poslužiti litij i kobalt, materijali budućnosti i ključne komponente u proizvodnji baterija koja iziskuje velike količine dvaju metala.

Kretanje njihove cijene, međutim, upućuje na posve drukčiji zaključak: nakon pada od 80 posto tijekom 2023. godine, cijena litija prošle je godine dodatno smanjena za četvrtinu, dok se cijena kobalta u protekle dvije godine doslovno – prepolovila.

U pozadini cijele priče krije se čeličan stisak Kine koja u segmentu globalne trgovine ključnim mineralima već godinama primjenjuje perfidnu taktiku beskrupuloznog osvajanja tržišta po svaku cijenu.

Rezultat je gušenje (i gašenje) malobrojne konkurencije koja nije pod izravnom kontrolom Pekinga i koja uglavnom funkcionira po komercijalnim principima, te na taj način naprosto ne može parirati agresivnoj strategiji kineskog državnog vrha i izdašnim subvencijama namijenjenima kineskim proizvođačima.

Potonji usto imaju pristup i vrlo povoljnim izvorima financiranja, nerijetko boljoj tehnologiji te bitno nižim ekološkim standardima. Cilj u ovom slučaju opravdava sredstvo, a Kinu pretvara u ključnog faktora u krhkom lancu opskrbe ključnim sirovinama.

Nepovoljan utjecaj

Otpad od hrane krije emisije stakleničkih plinova veće od zračnog i pomorskog prometa zajedno

Umjetna inteligencija

AI alati dostupni svima ulaganje su u gospodarski i društveni napredak

Nisu samo u pitanju litij i kobalt, već cijeli niz sirovina čija se ekstrakcija i prerada, uslijed prekomjerne proizvodnje u kineskoj produkciji, najednom našla na rubu komercijalne isplativosti.

Prema nekim procjenama, čak 90 posto prerađivačkih kapaciteta rijetkih elemenata pod izravnom je kineskom kontrolom, a u osvit trgovinskog rata koji se u ovome trenutku čini vrlo izglednim, monopolistička pozicija u najmanju ruku jamči superiorne pregovaračke pozicije.

Kao protuteža kineskom pristupu u rujnu prošle godine pokrenuta je inicijativa koja povezuje šaroliko društvo ujedinjeno oko vrlo konkretnog cilja. Riječ je savezu koji nosi formalan naziv Minerals Security Partnership (ili u slobodnom prijevodu “Partnerstvo za sigurnu opskrbu sirovinama”), a okuplja mahom zapadne saveznike poput Australije, Japana, Velike Britanije i Europske unije (Indija u tom društvu figurira kao svojevrsni uljez) koje, dakako, predvode Sjedinjene Američke Države.

Ključan cilj koalicije je osigurati sigurnu i stabilnu opskrbu ključnim mineralima, ili još bolje, osigurati realizaciju vizije o kojoj se već godinama raspravlja, ali je, dosad uglavnom lišena konkretne podrške, zasad ostala tek mrtvo slovo na papiru. Usprkos interesu velikih rudarskih kompanija, zajednička izjava o “jačanju suradnje i razmjeni informacija” nije zvučala osobito obećavajuće, podsjećajući tek na već otrcane fraze i floskule.

Doduše, spominju se i različiti modeli financiranja konkretnih projekata u režiji paradržavnih institucija, poput rudnika nikla Kabanga u Tanzaniji koji bi trebao barem donekle razvodniti dominantnu poziciju Indonezije u segmentu proizvodnje nikla.

Naime, na Indoneziju (i niz kineskih kompanija koje tamo operiraju) otpada više od polovine ukupne svjetske proizvodnje nikla pa i ne čudi kako se njegova cijena, tragom već prokušanog recepta, u minule dvije godine prepolovila.

Drugim riječima, svježa inicijativa liberalnih saveznika sklonih principima tržišne ekonomije s minornim primjesama državnog intervencionizma zasad nije ništa bitnije promijenila na stvari, a kamoli izmijenila očekivanja tržišnih aktera.

U plusu bakar i aluminij
Za razliku od šačice roba koje su upriličile impresivan rast cijene, garniran upečatljivim elementima drame, prošla je godina zbog svega navedenog za sekstet metala kojima se aktivno trguje širom svijeta bila prilično – loša. Pozitivna izvedba obuhvaća tek jednoznamenkasti rast cijene bakra i aluminija, dok se ostatak nije uspio otresti negativnog predznaka.

Kina za to vrijeme ne pokazuje da namjerava odustati od prvotne namjere ili barem popustiti pritisak na konkurenciju. Strateški protekcionizam, taktika kojoj je Europska unija već pribjegla u slučaju uvoza električnih automobila iz Kine, jedini je logičan odgovor, ali to sigurno neće potaknuti oporavak cijena.