Nakon nesvakidašnje akcije spašavanja investicijske banke Bear Stearns Wall Street, a s njim Amerika i ostatak svijeta mogu se zabavljati superlativima. To je (bila) najveća financijska kriza u SAD nakon Velike depresije iz 1929. godine i najveći izazov američkom financijskom kapitalizmu nakon te katastrofe. I ovo je svakako (bila) najveća drama u američkoj financijskoj povijesti nakon 1929. godine. U samo pet dana ožujka investicijska banka Bear Stearns prešla je put od prividno zdrave i moćne banke do financijskog mrtvaca. Ako se Wall Street opekao i ako je Amerika u proteklim tjednima mogla okusiti ponešto od panične atmosfere neposredno uoči Velike depresije iz 1929. godine, onda su sada valjda na redu i pouke premda će pesimisti reći kako lekcija uopće nije okončana. Suočena s nagovještajima atmosfere iz 1929. američka središnja banka Fed posegnula je za jednim zakonskim rješenjem iz 1930. i izravno intervenirala, omogućujući hitnu prodaju Bear Stearnsa bankarskom divu JPMorgan Chaseu. Učinjeno je to kako bi se izbjegla posvemašnja panika i moguća lančana reakcija na burzi. No požar još nije ugašen.

Čudesna lakoća posuđivanja
Središnja banka, dakle, posuđuje JPMorgan Chaseu 30 milijardi dolara za kupnju propaloga Bear Stearnsa. Pritom su stradali dioničari koji su jednostavno bili pometeni. Vrijednost dionice Bear Stearnsa, naime, u rano proljeće 2007., dok se još investiralo u rizične poslove koji “ne mogu propasti”, iznosila je 171,50 dolara, da bi u trenutku prodaje iznosila dva dolara! Vrijednost Bear Stearnsa smanjena je za 19 milijardi dolara. Vrlo gadno, ali najgore je zasad izbjegnuto: sveopća panika. Ipak, ostaje kriza koja je počela s hipotekarnim kreditima i čudesnoj lakoći kojom su hipoteke za kupnju kuća mogli podizati ljudi koji to sebi zapravo nisu mogli priuštiti. Ta lakoća posuđivanja za banke ima vrlo jednostavnu i okrutnu osnovu: u slučaju da se hipotekarni zajam ne može otplaćivati, banka preuzima kuću kupljenu na taj zajam. Početkom desetljeća ta je lakoća pokrenula neviđeni bum cijena kuća i nekretnina uopće. Prije dvije godine, kada su zbog lakoće posuđivanja počeli ispaštati kupci, te su cijene naglo počele padati. Bear Stearns i druge investicijske banke koje, između ostalog, posuđuju drugim, manjim bankama novac za hipotekarne zajmove, ali koje također tako lako zarađeni novac investiraju u poslove koji “ne mogu propasti” odjednom su morale shvatiti kako se i u tom poslu može gubiti. Ono što se na početku možda činilo kao mali i kratkotrajni pad cijena nekretnina preraslo je u krizu koja je, opet, “ubila” Bear Stearns. Naime, i Bear Stearns je dobit od hipotekarnih zajmova ulagao u rizične poslove, kladeći se na mantru prema kojoj je pritok novca i dobiti nezaustavljiv. No nije bio nezaustavljiv. Ulaganja u koja se upuštao Bear Stearns nisu bila iz kategorije onih u kojima se “ne može izgubiti”.

Vođeni iluzijama
Od posvemašnje katastrofe Bear Stearns, a i Wall Street spasila je središnja banka svojom intervencijom. Za Bijelu kuću, apsolutno odanu pravilima slobodnog tržišta, taj je potez vjerojatno blizu bogohuljenja, ali i iz redova demokrata čuju se već prigovori na račun Feda i intervencije “novcem poreznih obveznika” za spašavanje banke koja se odala rizičnom ulaganju. Ali svi ti prigovori bit će povučeni ako se pokaže da je tim potezom Fed spasio SAD od nove Velike depresije. Recesija je već tu i potrajat će. Oprezni optimisti kažu kako nema razloga za strah od katastrofe iz 1929. godine jer “mnogo vrlo moćnih ljudi moralo bi napraviti mnogo vrlo ozbiljnih pogrešaka” da bi se tako nešto dogodilo. Za početak, ako je nekome do paralela, moguće su usporedbe s onim što se dogodilo Americi i Europi sedamdesetih godina prošloga stoljeća ili Japanu u devedesetima. To bi značilo da kamatna stopa može pasti daleko ispod stope inflacije (u SAD je Fed šesti put od rujna prošle godine smanjio kamatnu stopu) i da bi dionice, od Wall Streeta pa šire, mogle nastaviti padati, prije nego što se bude moglo početi govoriti o oporavku. Problem je, kažu pesimisti, i u tome što događaji proteklih tjedana, kada se Wall Street našao bliže katastrofi nego što to želi priznati, sugeriraju da i financijske tvrtke i njihovi klijenti posluju vođeni iluzijama. I, što je još gore, spašavanje Bear Stearnsa, koliko god to donijelo olakšanje, stvara novi moralni rizik jer potencijalno ohrabruje rizično ponašanje investicijskih banaka. The Economist ovih dana duhovito uspoređuje moderne financije koje obećavaju čuda zavodeći pohlepne, s jednim oglasom kojim je godine 1720. ondašnja South Sea Company (Kompanija za Južno more) vabila ulagače: “Mi smo kompanija koja poduzima velike pothvate s velikim prednostima iako nitko ne zna što bi to bilo…” Šef Feda Ben Bernanke sada priznaje da je SAD u recesiji. Ispitivanja javnoga mnijenja kažu da se s njim slaže 86 posto Amerikanaca. Ali, kaže Bernanke, nema razloga za strah od Velike depresije. Bernanke bi to mogao znati jer on je, osim što vodi najmoćniju financijsku instituciju, i autor knjige o Velikoj depresiji iz 1929. godine. On čak vidi “svjetlo na kraju tunela”. No svjetlo na kraju tunela može biti i vlak koji nam juri ususret, reći će pesimisti. Optimisti se zasad tješe kako svjetlo na kraju tunela, koje sada odjednom mnogi već vide, može biti spasonosni izlaz, ali je on mnogo dalje nego što to Bernanke drži.