Simon Johnson, nekadašnji glavni ekonomist MMF-a, sada zaposlen na massachusettskom institutu za tehnologiju i James Kwak, bivši konzultant McKinsey & Co. autori su popularnog bloga The Baseline Scenario na temelju kojega je nastao bestseller “13 Bankers” koji je uvršten u top listu The New York Timesa. Knjiga pruža čitatelju uvid događaje kroz poslijednih 40 godina koji su rezultirali današnjom situacijom, kako ju oni nazivaju, ‘‘Američkom oligarhijom’’ u kojoj manja skupina megabanaka uživa u ekonomskoj kao i političkoj moći. Te iste banke ako ih netko ne zaustavi, upozoravaju, prouzrokovat će i slijedeću krizu.

Preveliki da bi propali
Kada bi trenutačna financijska kriza imala slogan, on bi zasigurno glasio: Too-big-to-fail ili kako su ga autori definirali ‘‘TBTF problem’’. Određene financijske institucije, prema definiciji autora, jednostavno su prevelike i preznačajne za cjelokupni financijski sustav te bi njihovo propadanje rezultiralo domino efektom i potpunim krahom financijskog sustava. Mnogo je problema vezanih uz TBTF slučajeve diljem SAD-a, no onaj najvažniji je da takve institucije, bez obzira na loše rezultate, ne mogu bankrotirati u klasičnom smislu te uvijek opstaju samo zbog državne pomoći. Takva bezuvjetna pomoć posrnulim divovima služi kao dodatan poticaj za visoko rizična ulaganja, jer rizika za njih zapravo nema – država će ih novcem poreznih obveznika spasiti bez obzira na gubitke. Zaključno se to sve reflektira na konkurentnost; manje kompanije, bez obzira na kvalitetu i stručnost, nemaju šanse pred TBTF institucijama, a potrošači su ti koji gube. Barem tako tvrde autori te predlažu restrikcije kojim niti jedna financijska institucija u SAD-u ne bi smjela posjedovati imovinu vrijedniju od 4% državnog BDP-a, odnosno 570 milijardi dolara. Za investicijske banke pripremaju još strože restrikcije te im dopuštaju tek 2% BDP-a ili 285 milijardi dolara. Banke SAD-a u tom slučaju morale bi birati između poslovanja na državnoj ili globalnoj razini, no u oba slučaja, ukupna imovina ne bi smjela premašiti zadani limit. Također naglašavaju važnost regulacije rizičnih ulaganja za koje predlažu znantno strože kriterije, no i sami priznaju kako takvo što zahtjeva ekonomsku računicu koja prelazi mogućnosti ove knjige. Iako ovakva organičenja zvuče rigorozno, zapravo bi obuhvatila tek 6 najvećih banaka: Bank of America, JPMorgan Chase, Citigroup Inc., Wells Fargo & Co., Goldman Sachs i Morgan Stanley. Ako je vjerovati autorima, upravo bi razbijanje najvećih banaka najviše doprinjelo sigurnijoj financijskoj budućnosti s obzirom da nakon ovakvih ograničenja niti jedna od navedenih ne bi predstavljala prijetnju stabilnosti financijskog sustava. Ukidanjem too-big-to-fail kategorije nestale bi sve privilegije takvih banaka te bi bile prisiljene postizati konkurentnost nižim maržama i kvalitetnijim proizvodima. Sve navedeno povoljno bi utjecalo na konkurenciju te bi u krajnjoj liniji najzadovoljniji bili upravo klijenti. Jednostavno rečeno; što su velike banke siromašnije to je financijski sustav sigurniji a krajnji potrošači zadovljniji.

Srušiti nedodirljive
Ideja o ukidanju enormnih banaka nije stvorena preko noći, objašnjavaju autori koji inspiraciju pronalaze upravo u stoljeću staroj konvencionalnoj mudrosti predsjedika Roosevelta te zaključuju kako se povijest ponavlja; vladajući uvijek koriste političku moć kako bi dobili dozvole za svoje visoko-rizično poslovanje, sve to na štetu građana i poreznih obveznika. Bitno je za napomenuti kako šteta nije samo financijska već politička i društvena. Takvom se praksom uništava i poslijednja nada u politički sustav kao i demokraciju općenito. Na kraju krajeva, ne poduzme li se nešto više od dosadašnje populističke retorike o nedodirljivim bankarima, nova financijska kriza tek je pitanje vremena. Kada ta kriza dođe, vlada SAD-a naći će se pred istim pitanjem: spasiti posrnule megabanke koje su u međuvremenu dodatno ojačale ili dopustiti kolaps čitavog financijskog sustava i riskirati moguću ekonomsku katastrofu, ne samo u SAD-u već diljem svijeta.

Josipa Majić