Gospodarski strateg SDP-a i potencijalni kandidat za premijera, prošlog tjedna na noge je podigao gotovo cijelu investicijsku ‘zajednicu’: one koji već godinama ulažu i zarađuju velike svote, kao i one kojima se proteklih nekoliko mjeseci tek osladilo financijsko tržište. No, prijedlog o oporezivanju dobite stečene kupoprodajom dionica naišao je i na mnogo odobravanja, doduše najviše od onih koji još nisu imali mogućnost na taj način ostvariti bilo kakvu zaradu.

Zašto je izazvalo toliku buku, zašto je ispalo kao da je to najvažniji dio vašeg programa?
JURČIĆ: Glavni cilj mojeg programa je povećanje proizvodnje koje može proizići samo iz restrukturiranja gospodarstva. Ovo je izazvalo toliku pažnju i uzburkalo javnost zato što je možda pogodilo dio najbogatijih, a možda je i dio novinara imao tu neku zaradu na koju nije plaćao porez. Prijedlog je samo istjerao zečeve na proplanak da se vidi kakve su boje, no mislim da će se to stišati u roku dva tjedna.

Zapravo je vaš program zaslugom tog prijedloga ostao u sjeni, a i premijer Sanader vjerojatno nije slučajno baš tog dana bio u “Viktoru Lencu”?
JURČIĆ: Može biti, no moj program nije politikantski. Ovo je zapravo jedan testni program, ispitivanje javnosti, ponuda hrvatskim građanima i biračima i potencijalnim koalicijskim partnerima da oni zapravo dobiju dovoljno vremena da razmišljaju, da analiziraju i da počnemo razgovarati što bi trebalo upotpuniti u tom programu, koji u biti jest politički…

…Pogotovo kad dolazi pred izbore…
JURČIĆ: …Tako je, no ja sam ovdje samo htio pokazati i dokazati i diskutirati s hrvatskom javnošću da se to može ostvariti jedino povećanjem domaće proizvodnje. Drugi način da to u kratkom vremenu napravimo je prodaja nacionalne imovine. Trećeg načina – nema! Osim zaduživanja, no ako se zadužujete danas, a ne povećavate proizvodnju, na kraju ćete opet morati prodati imovinu da vratite dug i dođe na isto.

I do sada smo je prodavali i rasprodavali, no pitanje je na koji način?
JURČIĆ: Očita su dva aspekta te privatizacije. Jedan je uništena proizvodnja, strojevi ne rade, ljudi na ulici. Drugi je prodaja dijela poduzeća ispod cijene. To se u potpunosti vidi tek danas: u razvijenom svijetu nitko nije toliko povećao vrijednost koliko neka poduzeća u Hrvatskoj.

Što nam u tom smislu govori tzv. IPO Ine?
JURČIĆ: Govori nam da kod nas ne postoji transparentnost vrijednosti imovine i poduzeća, da se nije razvio sustav koji će automatski određivati njihovu vrijednost. To će se dogoditi onog trenutka kad sva poduzeća budu na burzi i kad njihove cijene budu u skladu s njihovim profitima i ekonomskom dodanom vrijednošću. Danas zapravo cijene na burzi nemaju baš previše veze s vrijednošću poduzeća. Ina je krenula s 1.750 kuna, da bi danas bila 3.000 kuna, a da se ništa nije promijenilo u Ini, nije se povećala proizvodnja ni profit itd.

I inače je teško prepoznati hrvatsko gospodarstvo kad se gleda hrvatsko tržište kapitala. Ne bi se reklo da se radi o istoj državi.
JURČIĆ: Da, da, to su dva potpuno odvojena autonomna područja – apsolutno u Hrvatskoj ne možete naći nikakvu korelaciju. Unutra imate vjerojatno sto-dvjesto insajdera koji kupujući i igrajući se povećavaju vrijednosti dionica, tako da vi imate situaciju da biste danas za prosječnu vrijednost dionice na hrvatskom tržištu trebali čekati 25-30 godina da se ona otplati. Oni zapravo samo svoje bilance pumpaju i danas je taj balon značajnim dijelom napuhana vrijednost. Danas kokoš košta 10 kuna, jaje 1 kunu. Vi sutra kažete da kokoš košta 20 kuna, a jaje 2 kune. A ista kokoš, isto jaje.

Hoće li se balon ispuhati ili može i puknuti?
JURČIĆ: To su sve zemlje prošle; prije deset godina u Japanu je vrijednost imovine, pa i nekretnina, pala 40 do 60%. Dugoročno, vrijednosti realnog rasta gospodarstva i vrijednosti dionica proizišlih iz njega moraju se izjednačiti. Ono što je problem u Hrvatskoj je što novac s kapitalnog tržišta ne ulazi u povećanje proizvodnje koje bi kasnije podiglo vrijednost te dionice u realnom smislu. Nema u Hrvatskoj IPO-a.

Bihevioralni laboratorij

Ova tvrtka koristi inovativan alat za zapošljavanje i razvoj zaposlenika

Kartično plaćanje

Što kupci danas podrazumijevaju, a dio poduzetnika još uvijek propušta?

Da bismo govorili o IPO-u, sama tvrtka bi trebala nuditi dionice na tržištu kako bi skupila novac za daljnji razvoj, a ne njezini vlasnici za ciljeve koji s tvrtkom nemaju nikakve veze. Da su svi ovi koji su zaradili na Ini već morali platiti porez, bi li cijena isto tako narasla?
JURČIĆ: Bi, isto bi bilo. Ako zaradite 10 kuna i platite jednu kunu, nitko neće primijetiti. Nikome se ne uzima od onoga što je uplatio, nego je normalno i pravedno da oni svi koji zarađuju plate dio te zarade za hrvatsku državu u kojoj žive, rade i zarađuje, koja im nudi tu infrastrukturu i sigurnost i konačno čuva njihovu zaradu. To se u većini zemalja obračunava kao porez na dohodak. Pa čak i kod nas u poreznoj prijavi imate prihod od rada i dividendi. Piše u poreznoj prijavi! Ovi sad viču na mene, a nisu to primijetili.

Zapravo ni premijer nije sasjekao prijedlog. Kaže da u ovom trenutku nije za to, što znači da bi u drugom trenutku mogao biti te da su vladajući o tome razmišljali.
JURČIĆ: Naravno, to je pitanje vjerojatno postavljeno i od EU. Pri ulasku Hrvatske u EU to će se uvesti automatizmom. Ja samo pitam kao hrvatski građanin: zašto ovu državu moraju financirati samo oni koji žive od svojeg rada? I koji moraju cijele godine za 20 tisuća kuna raditi od osam do osam, a ja to kao mali dioničar mogu zaraditi u jednoj transakciji i na to ne platiti porez.

Kažu, mi smo nerazvijeno tržište pa ga moramo poticati?
JURČIĆ: Zašto onda ne olakšaju radnicima koji imaju nekoliko puta manje plaće nego oni na zapadu. A kapitalci zapravo zarađuju više nego na zapadu! Zapravo, tamo nigdje nema zarade kao u Hrvatskoj. Ne možete vi na razvijenim tržištima zaraditi takve postotke. Možete više u Urugvaju i Paragvaju, no tad je pitanje hoćete li sutra uopće moći prodati.

Neki kažu da bi takav porez mogao otjerati špekulante, što je također dvojbeno, dok drugi kažu da bi mogao obeshrabriti ove male ulagače koji su netom shvatili da to tržište uopće i postoji.
JURČIĆ: Ovako se ta priča može protumačiti: dok se mi bogati koji trgujemo povlaštenim informacijama bogatimo i zarađujemo, nemojte nam naplaćivati porez, a kad se tržište kapitala u Hrvatskoj razvije, kad dionice bude imao običan puk, onda ćemo oporezivati! No, taj porez ne bi imao apsolutno nikakvog utjecaja jer je u Hrvatskoj odnos zarade i rizika mnogo veći nego u drugim zemljama i u odnosu na porez koji bi se trebao nametnuti. Uostalom, zašto ne idu ulagati u razvijeno tržište? To je špekulantski kapital. Kapital koji je došao u Hrvatsku je zapravo uzeo sve monopolske djelatnosti gdje su monopolski profiti. Nađite primjer da je kapital ušao u proizvodnju i dijelio sudbinu proizvodnje.

Koliko se uopće poreznom politikom može nekoga privući da ulaže u neku državu?
JURČIĆ: U globalizacijskim uvjetima nimalo. Uz približno istu produktivnost, koju određuje tehnologija, sve se svodi na razliku u cijeni rada. U Njemačkoj sat rada u montaži automobilske industrije stoji 25-30 eura, a u Slovačkoj uz istu produktivnost 3-5 eura. Kojim porezima ili subvencijama vi to možete nadoknaditi?! Zapravo, u montaži automobila u Slovačkoj i Češkoj i istočnoj Mađarskoj manja su primanja nego u tekstilnoj industriji kod nas, to je ta razlika.

Kad govorimo o malom čovjeku, predlažete preraspodjelu doprinosa za zdravstvo. Koliko im to doista može pomoći?
JURČIĆ: Ovo je nešto što moramo napraviti, u kratkom roku moramo ići na povećanje plaća hrvatskih građana, jednostavno zato što su se oni zadužili u visini svojih jednogodišnjih primanja. Službeni registrirani krediti su već oko 100 milijardi kuna. Imate minuse po tekućim računima koji također služe da se otplate ovi krediti, kredite po kartičnom poslovanju, imate leasing. Kad sve to zbrojite, dođete do iznosa od 130-140, možda i 150 milijardi kuna duga hrvatskih građana koji oni moraju otplaćivati u sljedećem razdoblju. U kratkom roku ne možemo natjerati poslodavca da im da veću plaću, ali možemo restrukturiranjem poreznih prihoda i budžetskih rashoda stvoriti prostora da isfinanciramo zdravstvo na ovoj ili čak većoj razini a da spriječimo pad standarda hrvatskim građanima kojima rate za kredite rastu brže od plaća.

Vidi li se to već sad na postotku problematičnih kredita?
JURČIĆ: Da vidi se, ali ima i jedna druga stvar. Banke sad već odobravaju nenamjenske kredite od 5, 10 pa i 20 tisuća eura koji služe za otplatu rata na dospjele kredite. Pritom vas moram upozoriti da su ljudi već iskoristili dozvoljene minuse na tekućim računima da plate prve rate koje nisu mogli platiti iz redovnih prihoda.

Koliko uopće može plaća porasti na takav način?
JURČIĆ: Plaća bi tako mogla porasti 4-5%, a to bi bilo veliko olakšanje. Istodobno, imamo najmanji gospodarski rast među tranzicijskim zemljama, a najviše investiramo u projekte s izuzetno sporim povratom. Kad bi investicije spustili na 25% ili niže, imali bismo 2-3% BDP-a za socijalnu komponentu za prvi korak.

No, istodobno, vi u SDP-u ne strahujete od povećanja deficita ako se time financira razvoj povećane proizvodnje?
JURČIĆ: Da, mi smo se odrekli gotovo svih elemenata ekonomske politike. Prvo smo učvrstili tečaj i time sebi vezali ruke, i u monetarnoj politici zapravo ne možemo ništa napraviti. Ostaje nam proračunski deficit kao najjači instrument ekonomske politike, u ovom slučaju u fiskalnoj politici.

Nismo li se zapravo već i njega odrekli i na to se obvezali EU i međunarodnim financijskim institucijama?
JURČIĆ: Da, njega ciljati na 3% uopće nije bilo potrebno, tako da Hrvatska sada pliva vezanih ruku i nogu. Proračunski deficit je najjeftiniji izvor financiranja, no ne smije se koristiti za tekuću potrošnju, već za povećanje vrijednosti nacionalnog kapitala, a to nije ništa drugo nego povećanje proizvodnih kapaciteta. Ako mi u to uložimo 5 milijardi koje će u sljedećih 20 godina zaraditi ne 5, nego možda i 20 milijardi i omogućiti vraćanje tog deficita, još će ostati za povećanje plaća i mirovina. To je zlatno pravilo proračunskog deficita.

Jesu li nam već vezane ruke? Možemo li odustati od projiciranog postotka i slobodno ulagati u skladu s europskim obvezama?
JURČIĆ: Dokle god je kuna novac, imamo monetarni suverenitet. Dvije godine prije ulaska u monetarnu uniju možemo koristiti proračunski deficit kao instrument ekonomske politike. Naravno, ne smije se ulagati u potrošnju i treba upravljati imovinom. Primjerice, povrat duga umirovljenicima, čiji se dio želi vratiti prodajom udjela u T-HT-u. Recimo da za to treba dati 6 milijardi. Ako uzmete kredit na 6 milijardi i 20 godina uzimate dividendu koja je recimo milijardu, i vama pripadne pola, vi za 20 godina vratite taj kredit i još vam ostane nekoliko milijardi ekstra za proizvodne kapacitete.

Zašto sam prodao dionice Ine

Rekli ste koliko ste zaradili na dionicama Ine, to znači da ste ih prodali, može se izračunati i po kojoj cijeni.
JURČIĆ: Ja sam kupio kao Hrvat, da pokažem da je to dobra tvrtka i da je još bolja nego onda kad smo prodavali 25% i kad su svi procjenjivali da to vrijedi 200-250 milijuna. Ja sam još tada znao da to vrijedi 700 milijuna dolara i digao sam letvicu da neću uopće predložiti Vladi da se prodaje, ako ponuda bude ispod 450 milijuna. Ja sam kupio dionice, no nisam taj koji špekulira na burzi i svaki dan gleda koliko je zaradio. Meni to nije potrebno. Ja taj novac koji sam zaradio trenutačno držim u investicijskom fondu i imam prosjek rasta na hrvatskom tržištu kapitala. No vjerojatno ću ove ili dogodine to pretvoriti u nekretnine, jednostavno zato što, neko vrijeme nakon javne ponude dionica T-HT-a, ne očekujem da će se nastaviti ovakav rast fondova od 30-40% kakav je bio u Hrvatskoj. On će zapravo ići prema 10%.

Niste računali na dugoročno ulaganje u Inu, kao što bi bilo za očekivati, ako ste doista htjeli pokazati da vjerujete u tu dionicu?
JURČIĆ: Za mene je kvalitetna nekretnina najdugoročnije ulaganje.

Najsigurnije?
JURČIĆ: Najsigurnije, ako vam ne treba da preživite. Ja iz tekućeg rada više zaradim nego što je potrebno za život, a za ovo ostalo je najsigurnije dugoročnije ulaganje. Imam već dva-tri poslovna prostora, no ja sam ipak najviše orijentiran profesorski i onako, pripovjedački.