Potreba za značajnim kapitalnim jačanjem u talijanskoj je Unicredit grupi nametnula veliko pospremanje, uključujući i prodaje pojedinih sastavnica te međunarodne financijske grupacije. Njihov proces pospremanja i u našem će bankarskom sektoru, prema svemu sudeći, izazvati promjene. Hoće li one ići u smjeru da, primjerice, Zagrebačka i/li Splitska banka samo dobiju nove strane vlasnike?

Dosadašnje spekulacije i neslužbene informacije iz bankarskih krugova išle su upravo u tom smjeru. Ali u međuvremenu su se, čini se, razmahale i neke druge kombinacije i križaljke. Ukratko, među domaćim financijašima počelo se šuškati i o mogućnosti da se jedna od tih dviju banaka možda ipak vrati u domaće ruke.  Na razmatranja (i) takvog scenarija zasigurno je poticajno djelovao i primjer Poljske. U rješavanju problema manjka kapitala Unicredit je dosta svojih biznisa i podružnica stavio u prodajni izlog, a među ostalim i vlasnički udjel u Pekao banci, što je Poljake potaknulo da pokušaju u domaće ruke vratiti drugu po veličini banku na tom tržištu. Glavnu ulogu u toj operaciji, a poljski su je mediji opisivali i kao "repolonizaciju" bankarskog sektora, preuzeo je PZU, vodeća osiguravateljna kompanija u Poljskoj.  Je li na hrvatskom bankarskom tržištu moguć neki pandan tome; svojevrsna "recroatizacija"?  

Je li takvo što poželjno i tko bi tu mogao biti u glavnoj ulozi? U poslovnim krugovima koje je to pitanje očito zaintrigiralo, čini se, smatraju da to načelno nije neizvedivo, a s obzirom na današnje valuacije banaka ni nerazumno, barem ne apriori. Međutim, za razliku od poljskog primjera (PZU je pretežito državna kompanija), kod nas se u ulozi potencijalnog kupca vidi isključivo privatni kapital. S državnim vlasništvom u bankama iskustva u protekla dva desetljeća kod nas su sve prije nego poticajna za eventualne nove eksperimente. A kad su posrijedi potencijalni privatni investitori, među financijašima se ponajprije aludira na rovinjsku Adris grupu kojoj bi nakon iskoraka u osiguravateljni biznis dobrodošla i komponenta bankoosiguranja kao jedne od ključnih poluga rasta na tržištu osiguranja. Štoviše, tržišne glasine sugeriraju da 'adrisovci' zapravo razmatraju uključivanje u Unicreditov proces pospremanja.

Dakako, ako dio njega izravno ili posredno bude dezinvestiranje jedne podružnice u Hrvatskoj. U slučaju da aktualni razgovori o spajanju s francuskim Societe Generaleom (o čemu je nedavno pisala i talijanska novinska agencija ANSA) rezultiraju dogovorom, tandem UCI-SG zbog koncentracije bi se morao riješiti ili Splitske ili Zabe. U slučaju da se odustane od plana udruživanja talijanske i francuske banke, i da se UCI okrene razgovorima (tj. njihovu nastavku) o zasebnoj prodaji hrvatske podružnice očito zainteresiranim Francuzima, oni bi morali nekom drugom prepustiti Splitsku. U tom slučaju moguće je da OTP koji je za nju već otvoreno pokazao interes dobije i domaćeg konkurenta.

Splitska banka cjenovno bi svakako bila dohvatljivija i mogućem domaćem investitoru. Uz pretpostavku da bi se za nju tražila knjigovodstvena vrijednost, tu bi se banku moglo poklopiti za oko pola milijarde eura (SG ju je svojedobno kupio za duplo više). Nasuprot tome, vrijednost Zabe je približno triput veća (na razini grupe i više) i u scenariju domaćeg kapitala zahtijevala bi udružene snage, tj. formiranje konzorcija. Kod nas to uglavnom znači prizivanje podrške mirovinaca, no zbog vlasničkih poveznica to nije baš jednostavna konstrukcija.

Sve u svemu, dio financijaša misli da su uz današnje razine vrednovanja banaka (a u EU se kreću od 0,7-1 'booka') očekivani povrati – pogotovo u Hrvatskoj gdje je razina rezuervacija i pokrivenosti loših plasmana solidna, a bilance već poprilično očišćene – sasvim prihvatljivi. Unatoč tome što se bankarstvo danas smatra 'low tech' biznisom. Naravno, što se tiče domaćeg vlasništva, neki će reći i da je većina banaka u nas i danas u domaćem vlasništvu. "Ako imaju ideju kako, lako mogu rasti i povećati svoj značaj. Ako nemaju, bolje da su mali", kaže jedan sumnjičavi financijaš. "Velike banke su u stranom vlasništvu jer su više vrijedile strancima nego Hrvatima. Kada postane obrnuto, bit će u domaćem vlasništvu", zaključuje.