Koliko dugo može trajati ulagački raj u Hrvatskoj, pitanje je koje si ulagači već godinama postavljaju. Svako razuman zna da takvi postoci rasta ne mogu vječno potrajati, no i dalje se kladimo na sretan ishod. Ima li temelja tom optimizmu? Naravno, polazište su nam gotovo uvijek prinosi iz prošlosti, iako u svakom disclaimeru burzovnih analitičara piše upravo suprotno: prinosi iz bliže ili dalje prošlosti nisu nikakva garancija zadovoljstva u budućnosti. Zapravo, prinosi fondova već su se značajno stanjili, i budu li se više-manje postupno smanjivali na razinu onih na Zapadu, to će biti najbolji ishod. No, problem je što se usred sveg ovog površinskog optimizma, u razgovoru s predstavnicima hrvatskih fondova, probija i osjetna doza straha. Može li doći do naglije, veće korekcije cijena (što je u burzovnom jeziku samo eufemizam za ono što mi u medijima volimo, možda neispravno, ali svakako mnogo konkretnije nazvati – slomom burze, nakon čega slijedi i dulje nepovoljno razdoblje)? I još mnogo veće pitanje – tko će to najviše platiti? Naravno, do toga uopće ne mora doći, nigdje ne piše da iza sedam debelih krava mora stupati sedam mršavih. No, tržištu ne treba ostaviti samo da se samoregulira. Najveća opasnost je nerazmjer između ograničenih novih mogućnosti ulaganja i, reklo bi se barem na prvi pogled, gotovo neograničenog priljeva svježeg novca. Tome pak lijeka ima – odluka Vlade da preko burze proda paket dionica Ine (IPO s navodnicima) bila je spasonosni doping koji produljio ulagačku bonanzu. Slijedi nam T-HT, kojemu smo posvetili dobar dio ovog broja Investitora. Naravno, cijena od 230-240 kuna za dionicu T-HT-a koju je izračunao Hrvoje Stojić samo je orijentacijska – već smo se navikli na da fundamentalni pokazatelji na našem tržištu i ne objašnjavaju zašto je cijena neke dionice baš tolika.

No, može nam poslužiti kao orijentacija da bilo koja niža cijena koju ponudi Vlada (a vrijeme predizbornog darivanja već je počelo!) može značiti dobru investiciju za nekoliko desetaka tisuća građana koji se spremaju u letu uskočiti u ovaj drugi vagon državne privatizacije preko burze. Pri tome treba uzeti u obzir da je u ovu procjenu već uračunat primjeren 25-postotni popust te da T-HT – nije Ina. Dok sam u vrijeme prodaje Ine javno pozvao čitatelje da ulažu u hrvatsko tržište i pri tome zarade, ovaj put se tako nešto nitko ne bi usudio bezrezervno poručiti. Ako državni IPO-i ne budu dovoljni da zadovolje glad tržišta, regulator će svakako morati razmisliti o daljnjem rušenju prepreka ulaganjima. Nove mogućnosti ponudit će i samo tržište – Magma neće biti zadnja koja će novac za daljnji razvoj pokušati naći prodajom dionica na burzi. Prije neki dan jedan od regionalnih šefova fonda Templeton, u kojem su pripremili teren za Magmin IPO, rekao mi je da u Hrvatskoj računaju na još desetak tvrtki koje bi relativno brzo mogle krenuti istim putem. Naravno, imena nije htio otkriti, no valja pretpostaviti da se radi o velikim ili srednje velikim tvrtkama u vlasništvu poduzetničkih obitelji. Ono što je najvažnije u svemu tome jest da će iza svake od tih tvrtki stajati dobro utemeljena poslovna priča te da će tako ostvaren rast burze ovaj put svakako imati dobro ukopane fundamente. No, to je već priča za sljedeći Investitor.