Utrka za predsjednika SAD-a zanimljiva je hrvatskim građanima zbog mnogo razloga, a jedan od njih je svakako i praćenje modela financiranja stranačkih kandidata. Hrvatske nevladine organizacije često ističu upravo američki model transparentnosti financiranja kampanja kao primjer kako bi to i u Hrvatskoj trebalo izgledati, a nakon samo nekoliko tekstova o dosadašnjoj kampanji, jasno je i zbog čega. Ne samo da je poznato koliko je koji kandidat do sada dobio novca od donatora, nego se već znaju njihova imena i prezimena, kao i tvrtka u kojoj su zaposleni. Tako je moguće raditi razne analize o profilu donatora pojedinih kandidata, pa su pojedini mediji analizirali i to koliko zaposlenici ulagačkih institucija daju novca kojem kandidatu. Prema pisanju Bloomberga, najviše novca djelatnika najvećih investicijskih banaka na Wall Streetu dosad je prikupio demokratski predsjednički kandidat Barack Obama, koji je od njih u prvom kvartalu prikupio 478.209 dolara. Nešto manje, 473.422 dolara, prikupio je od bankarskih djelatnika republikanski kandidat Rudy Giuliani, dok je Obamina stranačka suparnica Hillary Clinton od donatora-investitora prikupila 447.625 dolara. Obama je tako od zaposlenika Goldman Sachs Group i UGS AG prikupio 260.000 dolara, od zaposlenika privatnih investicijskih tvrtki Blackstone Group LP iz New Yorka i Carlye Group iz Washingtona 35.000 dolara, a od zaposlenika najveće svjetske osiguravajuće tvrtke Goldman Sachs 120.250 dolara. Istodobno, zaposlenici Goldmana donirali su Clintonovoj 64.400, a Giulianiju 13.250 dolara. Objavljeni su podaci i za zaposlenika još nekih financijskih i ulagačkih institucija u SAD-u koji su odlučili svoj novac ‘investirati’ u predsjedničke kandidate.

Tužna hrvatska priča
No, hrvatska priča daleko je tužnija od ove američke. Ovakve analize nemoguće je napraviti u Hrvatskoj budući da ne postoje apsolutno nikakvi podaci o financiranju dosadašnjih izbornih kampanja, izuzev posljednjih predsjedničkih izbora nakon kojih je jedino stožer aktualnog predsjednika Stjepana Mesića iskoračio objavivši imena svih svojih donatora. Tako se ne zna koliko se djelatnika bankarskih kuća, investicijskih fondova, osiguravajućih društava i sličnih institucija odlučilo uložiti svoj novac u pojedinog kandidata ili političku stranku. Štoviše, kako se ne može pratiti izvor novca, teško se može zaključivati o razlozima za pojedine donacije. Nepoznato ostaje radi li se o ulaganju u politički program pojedine stranke kojim će, pobjedi li ta opcija, otvoriti tržište za sve investitore, pa tako i za donatora. Ili se pak radi o čistoj korupciji. Poznata su i svjedočanstva pojedinih hrvatskih gospodarstvenika koji su tvrdili da su bili žrtve političke iznude po principu “daj pare ili ćemo ti otežati poslovanje”.

Iz izvješća Mesićevog stožera ne može se zaključiti koji je profil njegovih donatora s obzirom da se navodi samo ime, prezime, adresa i donirani iznos. Tako se na listi može prepoznati tek poneko ime poznato široj javnosti, poput Branka Roglića, vlasnika Orbica, koji mu je u posljednjoj kampanji donirao 75 tisuća kuna. Isti iznos uplatio je i Mladen Šarić, predsjednik Uprave Ingre, 70 tisuća kuna donirao je Darko Marinac, predsjednik Uprave Podravke, a odvjetnik Silvije Degen uplatio je 25 tisuća kuna koliko i bivša ministrica zdravstva Ana Stavljenić Rukavina. Mesić je ukupno od privatnih osoba za izbore 2004. godine prikupio gotovo 2 milijuna kuna, dok su mu tvrtke i tri stranke donirale nešto manje od 3,5 milijuna kuna. Najviše tvrtki Mesiću je doniralo do pet tisuća kuna, dvadesetak je doniralo iznose do 50 tisuća kuna, a samo šest doniralo je više od 150 tisuća kuna. Najviše je Mesiću dao Solidum Žužić (450 tisuća) te Arhitektonski studio (370 tisuća kuna) koji vodi Štefanija Balog, koja je bila i financijska direktorica Mesićeve kampanje. No, među tvrtkama koje su izdašnije financirale Mesićevu kampanju nema financijskih i ulagačkih kuća, već se tu ponajviše spominju građevinske tvrtke i drvne industrije. Za razliku od Mesića, njegova suparnica na posljednjim izborima Jadranka Kosor prijavila samo jednu stranku – HDZ koji joj je donirao oko 6,44 milijuna kuna za kampanju. Je li HDZ zagrabio u stranačku blagajnu napunjenu proračunskim novcem ili se radilo o donacijama stranačkih simpatizera, nije se saznalo. Zbog svega toga američki primjer transparentnosti predizbornih donacija mnogi u Hrvatskoj tek s čežnjom prate. U Hrvatskoj, međutim, razlozi za financiranje izbornih kampanja uglavnom ostaju u sferi nagađanja jer se teško mogu napraviti kvalitetne analize s obzirom da su donatori političkih stranaka javnosti nepoznati. Upravo su zbog toga sumnje u korupciju izraženije, no zabilježene su i situacije da donatori ne da nisu dobili protuuslugu, već im je poslovanje zapalo u krizu nakon što se doznalo koga su financijski potpomagali. Prema nekim procjenama, donacije u Hrvatskoj mogu biti motivirane prijateljskim odnosom s političkim kandidatom, željom da se pomogne politička opcija koju donator simpatizira ili pak čistim potkupljivanjem odnosno ‘ulaganjem’ u stranku ili kandidata koji će donatoru nakon izbora višestruko vratiti uloženo dodjelom i preplaćivanjem na kojekakve poslove.

Hrvatski problem je loš zakon
Krešimir Macan, stručnjak za izbornu promidžbu i jedan od marketinških stratega SDP-a, kaže da je osnovni hrvatski problem loš Zakon o financiranju političkih stranaka, koji je donacije namjerno ostavio u sivoj zoni. “Radi se o postupku koji se ne želi napraviti transparentnim, te je samim time otvoren prostor za zloporabu donacija, odnosno korupciju. Donacija kao prijateljska pomoć ili pametno investiranje prije svega se može naći kod malih stranaka gdje izravan interes nije očit ili npr. u slučaju SDP-a koji je uveo praksu ograničenih maksimalnih iznosa koje može donirati pojedinac ili tvrtka za kampanju kako bi se na bilo koji način onemogućilo da netko kasnije ima prostor tražiti bilo kakvu protuuslugu. Kod lokalnih izbora stvari se drastično mijenjaju jer se često može povući izravna veza između donacija i kasnijih poteza, naravno ako javnost ikada za njih sazna”, kaže Macan. Donatori političkih kampanja u Hrvatskoj često se znaju naći u nemilosti ako nakon izbora ne pobijedi njihova opcija, pa pribjegavaju taktici – svima po malo. To je na svojoj koži osjetio Jure Klarić, direktor Klariko voća, koji je bio najveći Mesićev donator na izborima 2000. godine, nakon čega se našao na meti kritika javnosti i poslovnih krugova, pa mu je uskoro biznis krenuo nizbrdo. On se kao donator nije pojavio na listi donatora posljednje Mesićeve kampanje, ali zato izdašnih donatora nije nedostajalo. Iako jedni tvrde da veliki politički donatori ne daju novac ni zbog čega drugoga nego zbog koristi, Štefanija Balog, financijska direktorica Mesićeve kampanje, tvrdi da se u Mesićevom slučaju radi isključivo o prijateljskim poklonima.

Mesić se oslanja na prijatelje
“Mesićevi donatori uglavnom su bili njegovi prijatelji. On im je svima jasno rekao da mu pomognu ako mogu, ali zauzvrat neće imati nikakve protekcije. Ja sam dala 370 tisuća kuna i još bih dala jer želim pravu osobu na pravom mjestu. Želim nekoga tko će promovirati Hrvatsku u svijetu, a znamo gdje je ona bila prije Mesića”, kaže Balog, dodajući da svojom donacijom i angažmanom nije profitirala, ali da joj nije žao. Štoviše, njezin Arhitektonski studio ima manje zaposlenih i manja prosječna primanja nego prije kampanje. I dalje vodi svoju tvrtku, a u Uredu predsjednika volontira u komisiji za odlikovanja i povremena je voditeljica gospodarskih delegacija. Iako bi teoretski donatori mogli lakše ‘vratiti’ svoj novac ili pak zaraditi financirajući stranke na parlamentarnim i lokalnim izborima, Balog kaže da ju tako nešto ne zanima i nikad novac ne bi dala političkoj stranci jer nijednoj ne vjeruje. Na netransparentnost hrvatskih predizbornih donacija upozoravala je i nevladina organizacija GONG koja je često radila istraživanja koja su pokazivala tu tamnu stranu politike. Prema njihovoj analizi financiranja političkih stranaka u 2004. i 2003. godini vidi se da dobar dio stranačkog novca nema podrijetlo, odnosno stranački financijski izvještaji šturo ih prikazuju kao ‘ostale prihode’ kojima podrijetlo ostaje tajna. Tako je HDZ u izbornoj 2003. godini imao 19,6 milijuna kuna prihoda kojima je izvor nepoznat, a to je činilo 69 posto ukupnih prihoda stranke te godine. Upravo se ta stranka našla u problemima nakon što su mediji saznali da su poduzeća iz portfelja SN Holdinga i Dom Holdinga financirali HDZ na posljednjim izborima sa 600 tisuća kuna. Nakon što su dvije godine kasnije dobili 83 posto opatijske tvrtke Liburnija rivijera, u javnosti je to protumačeno kao protuusluga za uloženi novac u predizbornoj kampanji. Darko Ostoja iz Dom Holdinga tada je objavio kako su njihove tvrtke donirali HDZ, HSS, DC, HSLS, HSP i IDS s ukupno 1,6 milijuna kuna, no u javnosti je ta afera ostala zabilježena kao dokaz da se donatorima uloženi novac uglavnom vraća.

Zabranjene anonimne donacije
Novi Zakon o financiranju političkih stranaka, nezavisnih lista i kandidata donesen u prosincu prošle godine uključuje neka dobra rješenja, no o detaljnom izlistu financijera, poput američkog primjera, još se uvijek može samo sanjati. Taj zakon, doduše, zabranjuje anonimne donacije, fizičke osobe jednoj političkoj stranci u kalendarskoj godini smiju donirati najviše 90 tisuća kuna, a pravne osobe maksimalno milijun kuna. Stranke pak moraju javno prikazati podrijetlo i način utroška sredstava prikupljenih tijekom protekle kalendarske godine u kojem moraju stajati podaci o fizičkim i pravnim donatorima, kao i detaljne rashode koji će pokazati na što su sredstva utrošena. Po tim pravilima provest će se i ovogodišnji parlamentarni izbori u Hrvatskoj nakon kojih će se po prvi put znati tko je sve i koliko donirao političkim strankama. Vrlo je vjerojatno da ti izvještaji neće sadržavati detaljne podatke o donatorima, poput onih u primjerice Americi, a donatori izbornih kampanja neće biti poznati u vrijeme ili neposredno nakon izbora, već tek u narednoj godini. Jasno je da su zakonske odredbe mogle biti bolje, no i ove će biti korak naprijed u usporedbi s dosadašnjom praksom. Analitičari će još uvijek čeznutljivo promatrati podatke iz SAD-a koji su brži i detaljniji, no budu li stranke poštivale ovaj zakon, moći će i iz hrvatskih podataka izvlačiti kakve-takve zaključke. Tada će se moći lakše pratiti je li netko novac doista investirao u politički program pojedine stranke, ili je tek ‘investirao’ uz prethodni dogovor o brzom i lakom povratu ‘uloženog’ novca.

GONG: Bez transparentnog financiranja nema transparentnih izbora

Vrhunski stručni tim

Od ordinacije s jednom stomatološkom stolicom do centra za najzahtjevnije dentalne zahvate

središte produktivnosti - HONOR Magic V6

Zašto bi preklopni telefon mogao zamijeniti prijenosno računalo na putu

Čelnica GONG-a Suzana Jašić smatra da osnova transparentnog izbornog procesa mora biti transparentno financiranje kampanje. ‘Prijateljskim’ donacijama ona ne vjeruje, već smatra da iza svih političkih donacija stoji isključivo interes. “Možemo biti prijatelji koliko hoćemo, ali u politici igra samo interes. Transparentno financiranje političkih kampanja potrebno je kako bi se kasnije mogle pratiti političke odluke. Budemo li imali transparentne izvještaje o financiranju, moći ćemo vidjeti je li odluka nekog tijela pogodovala financijerima kampanje, od odluka općinskih vijeća pa do bilo koje više razine”, kaže Jašić, dodajući da primjeri iz inozemstva postoje upravo zbog toga.

Dajući novac za kampanje političara, američki donatori investiraju

No, zbog čega se pojedinci i tvrtke uopće odlučuju donirati pojedinog kandidata ili stranku? Dok se u SAD-u predsjednički kandidati financiraju isključivo od donacija, hrvatski sudionici izbora dobivaju novac također iz donacija, ali i iz proračuna. U američkom slučaju donatori su javni pa se točno zna čije interese zastupa pojedini kandidat. Interesi mogu biti različiti, od plemenitih pa do krajnje proračunatih. Pojedini donatori mogu svoj novac dati kandidatu koji ima izuzetno mirotvoran program, ili mu se dio kampanje zasniva na povećanoj brizi za okoliš. No, to može biti i prilika za donatore koji zapravo investiraju dajući novac za kampanju svog kandidata. Primjerice, tvrtka koja se bavi ekološkom proizvodnjom hrane ima razloga financijski pomoći svog kandidata ukoliko očekuje da će njegovom pobjedom osigurati poticaje svom biznisu. Naftna i vojna industrija također imaju rezona ulagati u kandidate koji ne skrivaju ratne planove na naftom bogatom Bliskom istoku.