Početak 2007. godine u bankarskom sektoru prije svega je obilježen dvama događajima. Prvi je odluka Hrvatske narodne banke o upisu obveznih blagajničkih zapisa, dok je drugi u nizu dokapitalizacija, provedena ili najavljena od većine banaka. Odluka HNB-a, dokapitalizacije hrvatskih banaka te troškovi zaduživanja u inozemstvu usko su povezani i svakom investitoru trebali bi biti jasni prije odluke o investiranju u hrvatski bankarski sektor. Krenimo redom. Odlukom o upisu obveznih blagajničkih zapisa HNB-a koja stupa na snagu s početkom 2007. pokušava se ograničiti rast plasmana banaka na 1% mjesečno. Ukoliko banke plasiraju preko dopuštene stope, obvezne su upisati blagajničke zapise HNB-a za 50% vrijednosti premašenog iznosa. Ovakvo ograničenje poskupljuje zaduživanje i koči rast plasmana. S druge strane, HNB je svojim ranijim mjerama već nametnuo određena ograničenja trudeći se podignuti trošak zaduživanja u inozemstvu i tako zaustaviti rast vanjskog duga. Tako je primjerice stopi obvezne pričuve koja iznosi 17% dodana stopa granične obvezne pričuve (GOP) u iznosu od 40% te zatim još jedan razred od dodatnih 15%. To konkretno znači da ukoliko banka želi plasirati 100 kuna na tržištu kapitala posuđenih izvan Hrvatske, mora u HNB deponirati 72 kune uz stopu koja je gotovo jednaka nuli. Ovakve odluke HNB-a podigle su troškove banaka koje su morale naći nove, jeftinije načine prikupljanja sredstava. Dokapitalizacija je pritom bila vrlo dobar izbor jer ne traži dodatno zaduživanje uz fiksnu otplatu i ne opterećuje račun dobiti i gubitka. Ipak porast cijene koji je slijedio neopravdan je ukoliko je isključivo posljedica dokapitalizacije. Često se pak na hrvatskom tržištu kapitala događala upravo drukčija slika. Nakon objave o dokapitalizaciji, cijena dionice počinje rasti, pritom ne uvjetovana nikakvom fundamentalnom promjenom vrijednosti. Iako je potrebno naglasiti da je bankarski sektor bio donekle podcijenjen te da je dokapitalizacija bila jednostavno krivi uzrok donekle opravdanom rastu cijene.

Na razvijenijim financijskim tržištima, nakon dokapitalizacije po nižoj cijeni od tržišne, cijena dionice mora pasti iz nekoliko razloga. Prije svega, ukoliko cijena dionice ostane ista, fundamentalni omjeri poput odnosa cijene i knjigovodstvene vrijednosti rastu. Kako se dokapitalizacija banke ne može provoditi svakih mjesec dana kad banci ustrebaju sredstva, često banke prikupe više kapitala nego što mogu plasirati, što pak za posljedicu ima smanjenje rentabilnosti glavnice (ROE). Postoji i pozitivan utjecaj dokapitalizacije koji se vidi u smanjenju troškova posuđivanja novca i mogućnost otplate stranih dugova kako bi se spustili u niži razred GOP-a. U svakom slučaju, dokapitalizacija bi nužno trebala spustiti cijenu dionice ukoliko sve ostalo ostane nepromijenjeno. Argumentaciju možete naći u vrlo jednostavnoj činjenici da cijena dionice uvijek teži prema cijeni za koju je dokapitalizirana. U ovom konkretnom slučaju to znači da ukoliko je cijena dokapitalizacije niža od cijene na tržištu, tada cijena dionice mora pasti. Generalno gledajući, dokapitalizacija banaka počela je kao odgovor banaka na sve restriktivnije mjere HNB-a prema zaduživanju izvan države. Sigurno će smanjiti troškove, međutim neće imati toliko snažan utjecaj na poslovanje da bi opravdala snažan porast cijene. Hrvatski investitori nadaju se da će nakon dokapitalizacije po nižoj tržišnoj cijeni moći prodati dionicu po tržišnoj cijeni. Ukoliko to uspiju napraviti, investitori su ostvarili prihode arbitražom koja na efikasnim tržištima više ne postoji.

Damir Čukman, financijski analitičar, Erste vrijednosni papiri