Ured za europske integracije Vlade Srbije u suradnji s Privrednom komorom Srbije prošloga je tjedna započeo seriju informativno-edukativnih seminara na kojima će u jedanaest regionalnih privrednih komora srpskim gospodarstvencima predočiti što sadrži Nacionalni program za integraciju Srbije u Europskoj uniji i kakve će se sve promjene njegovom primjenom dogoditi u Srbiji. Nacionalni program za integraciju Srbije u EU usvojila je prije nešto više od mjesec dana Koštuničina tehnička vlada koja ga je koncem prošle godine i naručila. Skupine stručnjaka su poslije šestomjesečnog rada na više od 800 stranica ispisale što sve Srbija mora promijeniti u svojemu zakonodavstvu i praksi kako bi do 2012. godine bila sposobna za članstvo u Uniji. Koštuničin zamjenik zadužen za eurointegracije Božidar Đelić odmah po usvajanju u Bruxellesu uručio je srpski nacionalni program Olliju Rehnu i drugim čelnicima EU-a, među ostalim i kako bi pokazao da je srpska adminstiracija već sada spremna i sposobna voditi procese europeizacije Srbije. Srbija je svoju državnu administraciju ubrzo nakon rušenja Miloševićeva režima, već 2002., počela osposobljavati za eurointegracijske poslove. Uz državnu upravu, već tada su ciljne grupe za osposobljavanje za eurointegracijske poslove bili dužnosnici i zaposleni u sustavu Privredne komore Srbije te političari i zaposleni u srpskom parlamentu.

Mladi stručnjaci
U srpskoj državnoj administraciji u 2007. godini od oko 27 tisuća zaposlenih njih 7200 radi na eurointegracijskim poslovima nakon što su osposobljeni za njihovo obavljanje. Nacionalnim programom je planirano da do 2012. godine na tim poslovima radi još 3737 državnih službenika. Stručnjaci su izračunali da Srbija u državnoj administraciji mora imati ukupno 10.937 izvršitelja nužnih za preuzimanje svih obveza koje proistječu iz članstva u Europskoj uniji. Dio od nedostajućih 3737 službenika nakon osposobljavanja bit će regrutiran među sada zaposlenima u državnoj administraciji, ali makar manji dio bit će novozaposleni mladi stručnjaci. U izradi srpskog nacionalnog programa timovi stručnjaka pročešljali su europsko zakonodavstvo i standarde, proučili iskustva novih članica EU-a te precizno ispisali što se sve u Srbiji mora mijenjati kako bi se harmonizirala s Unijom. Naravno, specificirali su i koja tijela vlasti i drugih institucija trebaju kreirati i realizirati promjene. Naveli su i koje se promjene mogu i trebaju realizirati u suradnji i uz pomoć Unije, pojedinih njezinih članica, ali i u regionalnoj suradnji. Primjerice, zabilježili su da EU državama koje kandidiraju za članstvo sugerira da za prevođenje europskog zakonodavstva trebaju osigurati oko 10 milijuna eura te upozorava da se taj dio poslova neće sufinancirati iz njezinih fondova. Unija, međutim, već sada sugerira da bi zbog bliskosti jezika Hrvatska, Srbija, BiH i Crna Gora mogle udruženim snagama i sredstvima bitno smanjiti troškove prevođenja eurozakona i propisa. Odlukom da nesufinancira prevođenje iz svojih fondova, EU i u segmentu “prevoditeljske” suradnje potiče regionalnu suradnju zemalja koje joj se žele priključiti. Uz Ceftu, regionalnu energetsku i transportnu zajednicu te druge regionalne institucije suradnje, Unija očito gdje god može potiče regionalno ukorjenjivanje i sadašnjih i budućih svojih članica. Ne mora se za sve eurointegracijske poslove i pomoć koja uz njih ide trčati u Bruxelles ili na drugi kraj Unije, jer se mnogo toga može jeftinije i brže pronaći i u najbližem susjedstvu. O tome najbolje svjedoče tri baltičke članice Unije, kojima su skandinavski susjedi najviše pomogli pri ulasku u Uniju, pa i potičući ih na zajedničko i usklađeno preskakanje prepreka na putu za EU.

Ideju regionalne suradnje u eurointegracijskim procesima zemalja koje se kreću k članstvu u Uniji promiče i upravo objavljeno izvješće Svjetske banke o poslovanju u jugoistočnoj Europi u 2008. godini u kojemu se uspoređuju uvjeti poslovanja u 22 grada iz sedam država regije. Osim što je rangiralo 22 regionalna grada po uvjetima poslovanja, izvješće Svjetske banke ukazalo je i da se znanja o dobroj regulativi i praksi mogu naći i u najbližem susjedstvu, a ne samo u najrazvijenijim europskim i svjetskim državama i gradovima. Stručnjaci Svjetske banke sastavili su “Zlatnik”, hipotetski idealni regionalni grad koji se sastoji od najboljih uvjeta poslovanja iz prakse 22 regionalna grada. “Zlatnik” bi se uvrstio na deveto mjesto svjetske rang-liste gradova iz 178 zemalja po uvjetima poslovanja. U njemu bi poduzetnici mogli za sedam dana registrirati tvrtku i započeti posao, jer je toliko dana potrebno za započinjanje posla u albanskim gradovima Vlori i Skadru, a u njima se i registracija tvrtke obavlja s najmanje potrebnih procedura, svega šest.

Parcijalna praksa
“Zlatnik” bi preuzeo i cijenu registracije tvrtki iz Bitolja koji je po tom kriteriju regionalni lider, proceduru izdavanja građevinske dozvole preuzeo bi iz Osijeka jer se u njemu dozvola dobiva u 13 koraka, najmanje u regije. Vlasništvo tvrtke u “Zlatniku” bi se registriralo za 17 dana, kao u Podgorici u kojoj to najkraće traje, kao što u Zrenjaninu treba najmanje dana za okončanje sudskih sporova i realizaciju poslovnih ugovora, ukupno 300 dana. Idealni regionalni grad u kojemu bi se skupili najbolji uvjeti poslovanja koji egzistiraju u pojedinim regionalnim gradovima konkurirao bi gradovima iz najrazvijenih država svijeta, zato bi se u njemu imalo štošta naučiti. No može se učiti i preuzimati i iz parcijalen prakse pojedinih regionalnih gradova, pa i unutar iste države. Čelnici Zagreba, u kojemu je za izdavanje građevinske dozvole potrebno svladati 24 procedure, preuzimanjem osječkog iskustva broj procedura sveli bi na 13, kao što bi i osječki čelnici u Šibeniku mogli “otkriti” kako da 295 dana, koliko u Osijeku traje izdavanje građevinskih dozvola unatoč najmanjem broju propisanih procedura, svedu na barem 252 dana, koliko je u Šibeniku potrebno za izdavanje građevinske dozvole. Zagrebu, u kojemu je za izdavanje građevinske dozvole potrebno 390 dana, i šibensko i osječko iskustvo bitno bi skratilo vrijeme potrebno za izdavanje građevinskih dozvola, a preuzimanje prakse iz makedonskog Bitolja, u kojem se građevinska dozvola dobije za 94 dana, i Zagreb, ali i Osijek i Šibenik korjenito bi promijenili jedan od bitnih uvjeta za pokretanej posla i razvoj poduzetništva. Reagirajući na izvješće Svjetske banke, osječki gradonačelnik bio je zadovoljan što se Osijek od 5 hrvatskih gradova uvrstio na najviše mjesto regionalne ljestvice. Dodao je, međutim, da bi bio sretniji kad bi međunarodne institucije Osijek uspoređivale s razvijenim zapadnoeruopskim gradovima. Valjda po logici da je sve zapadnije od Sutle bolje i “europskije” nego u Hrvatskoj, a ono istočnije od Dunava i Une gore nego u Hrvatskoj. I izvješće Svjetske banke, ali i eurointegracijski procesi koje kreira i potiče EU ukazuju da put do Unije i razvijenog svijeta ipak počinje u regiji.

Iskustva u radu MIMS Grupacije u JI Europi

Kroz različite tvrtke koje je čine, MIMS Grupacija prisutna je na području cijele Bosne i Hercegovine, u zemljama regije i Libije. Naravno da na ovako širokom području djelovanja postoje pozitivna i negativna iskustva kada govorimo o administraciji pojedinih gradova. Administracija je u načelu spora na području BiH, iziskuje veliki angažman ljudskih i financijskih resursa (takse, rente, doprinosi…), no važno je naglasiti da ona varira od mjesta do mjesta, odnosno od općine do općine. Posebno dobra iskustva bilježimo u Konjicu, Fojnici, Prači… Gdje su općina i komunalna poduzeća na svaki zahtijev investitora odgovarali pozitivno, u smislu ažurnosti, odnosno brzinom rješavanja predmeta. Loš primjer je definitivno Banja Luka, koja je na pdručju RS-a, u kojoj je MIMS prošle godine započeo aktivnosti na novom tržišno-poslovnom centru, gdje su ispunjene sve obveze prilikom ishođenja građavinske dozvole (predana kompletna projektna dokumentacija, dobivene sve potrebne suglasnosti od nadležnih institucija, izvršena uplata renta i doprinosa…). Sedam mjeseci nakon toga još nije dobivena građavinska dozvola, što direktno prouzročuje štetu MIMS-u zbog kašnjenja s početkom gradnje, završetka objekta i puštanje u funkciju. Vidljivo je da postoje politički razlozi zbog kojih se ne dozvoljava pojedinim tvrtkama iz Federacije BiH ulazak u Republiku Srpsku.
(D. Bičak)

Promjene

Ulaganja u obranu i konkurentnost su nužna, ali ne na štetu radnika i kućanstava

Industrija zdravlja vida

Sve više Hrvata rješenje za vid pronalazi na istom mjestu – evo zašto