Kako raste potražnja za litijem, kobaltom i rijetkim metalima, Europa se suočava s izazovom koji nadilazi energetiku. U ovom intervjuu zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula otkriva zašto bi borba za resurse mogla oblikovati novu geopolitičku stvarnost i gdje leže najveće opasnosti.
Posljednjih godina sve se više govori o “energetskoj diplomaciji”. Ima li Europska unija danas dovoljno političkog i ekonomskog utjecaja da kroz energetiku oblikuje odnose sa susjedstvom?
Energetska diplomacija više nije samo tehničko pitanje osiguravanja resursa, već ključna poluga vanjske i sigurnosne politike. Nakon ruske agresije na Ukrajinu naučili smo da energetska ovisnost o autoritarnim režimima izravno ugrožava naš suverenitet. EU danas, kroz planove poput REPowerEU, ne teži samo diverzifikaciji, već nastoji postati globalni predvodnik u zelenoj tranziciji, što nam daje novi oblik tzv. soft powera.
Moje je uvjerenje da Unija posjeduje ogroman ekonomski potencijal, ali politički utjecaj često ovisi o dosljednosti. Osiguravanje opskrbe, diversifikacija i rad na samodostatnosti kroz energetsku tranziciju ključne su smjernice. U tom smislu države članice izlaze s idejama koje mogu koristiti cijeloj Uniji, poput rumunjskog potencijala Crnog mora.
Ukratko, EU ima alate, ali mora djelovati brže. Naša diplomacija mora biti proaktivna, a ne samo reaktivna. Također, moramo osigurati da energetska tranzicija ne produbi društvene nejednakosti, jer bi to oslabilo naš utjecaj i otvorilo prostor trećim akterima koji ne dijele naše vrijednosti.
Energetska tranzicija znači i novu ovisnost o kritičnim sirovinama poput litija, kobalta ili rijetkih metala. Je li Europa dovoljno svjesna tog izazova i kako na njega odgovoriti?
Ključ je u diversifikaciji i suradnji s partnerima koji dijele naše vrijednosti, iako to nije uvijek jednostavno. Jasne smjernice dao je i Mario Draghi, upozorivši da smo pretjerano ovisni o nekolicini dobavljača, osobito iz Kine.
Europa je svjesna da bez litija, kobalta i rijetkih zemnih metala nema baterija, vjetroturbina ni digitalne transformacije. Naš odgovor temelji se na Aktu o kritičnim sirovinama i razvoju kružnog gospodarstva – gdje stari uređaji postaju resursi budućnosti.
No rješenje nije samo unutar naših granica. Ključ je u “friend-shoringu”, odnosno izgradnji pouzdanih partnerstava s demokratskim zemljama. Ne smijemo dopustiti da utrka za sirovinama preraste u novi oblik kolonijalizma. Europa mora nuditi ulaganja u lokalnu infrastrukturu i poštivanje ekoloških i radničkih standarda.
Sigurnost opskrbe danas je pitanje europske sigurnosti i geopolitičkog opstanka.
U globalnoj utrci za tehnologije budućnosti SAD i Kina agresivno subvencioniraju industriju. Može li Europa ostati konkurentna bez snažnije industrijske politike?
Smatram da možemo ostati konkurentni, ali uz prilagodbu. Ne moramo kopirati američki pristup, no potreban je snažniji iskorak, bolja koordinacija i veće povjerenje među državama članicama, osobito između Francuske i Njemačke.
Ne možemo biti jedini koji se striktno drže pravila slobodnog tržišta dok ih drugi sustavno krše. Potreban je zajednički europski odgovor koji nadilazi labavljenje pravila o državnim potporama, jer to pogoduje bogatijima i riskira fragmentaciju tržišta.
Naš adut mora biti Plan za industriju u okviru Zelenog plana. Moramo osigurati da se inovacije razvijene u Europi pretvore u proizvodnju u Europi, što zahtijeva velika ulaganja.
Europa mora ostati otvorena, ali ne i naivna. Bez snažne, dekarbonizirane industrijske baze izgubit ćemo politički glas na globalnoj razini.
Posljednje krize pokazale su koliko su energetska infrastruktura i opskrbni lanci ranjivi. Treba li EU energetsku infrastrukturu tretirati kao dio sigurnosne i obrambene politike?
Apsolutno. Energetsku infrastrukturu moramo integrirati u sigurnosnu i obrambenu arhitekturu EU-a. Plinovodi, dalekovodi ili vjetroparkovi danas imaju stratešku težinu usporedivu s vojnom infrastrukturom. Kibernetički napad na energetski sustav može paralizirati državu brže od konvencionalnog oružja. EU je već poduzeo određene korake, ali potrebna je jača suradnja između energetskih i obrambenih struktura, uključujući suradnju s NATO-om, razvoj sustava ranog upozoravanja i zaštita podmorske infrastrukture.
Sigurnost opskrbe i nacionalna sigurnost danas su dvije strane iste medalje.
Kakvu ulogu energetska sigurnost ima u procesu proširenja EU-a, posebno na Zapadni Balkan?
Energetika i proširenje danas su neodvojivi. Energetska infrastruktura je geopolitički krvotok koji će ili povezati regiju s Europom ili ostaviti prostor drugim akterima. Dok god zemlje ovise o ruskom plinu ili netransparentnim ulaganjima, njihova europska perspektiva ostaje ranjiva. Integracija mora početi kroz konkretne projekte i Energetsku zajednicu.
Hrvatska tu ima važnu ulogu – LNG terminal na Krku ključan je za diverzifikaciju opskrbe u ovom dijelu Europe.
No tranzicija ne smije biti socijalno slijepa. Ako trošak padne na najsiromašnije, otvorit će se prostor za populizam i antieuropske sentimente. Energetska diplomacija mora osigurati i stabilnost i neovisnost.
Gdje vidite Europsku uniju na globalnoj energetskoj karti 2030. i 2040. godine?
EU je na raskrižju – možemo biti kreatori standarda ili pasivni korisnici tuđih rješenja. Status regulatorne sile više nije dovoljan.
Do 2040. vidim Europu koja je ostvarila “zeleni suverenitet” – dekarboniziranu ekonomiju i globalno središte za tehnologije poput vodika i obnovljivih izvora. Ključno je da inovacije ostanu u Europi i da ne ponovimo scenarij sa solarnom industrijom.
Veliki izazov bit će izgradnja stvarne energetske unije i stabilne infrastrukture. Bez toga riskiramo unutarnje podjele.
Europa može postati globalni primjer pravedne tranzicije – klimatski neutralna, ali i socijalno stabilna. To je jedini način da ostanemo relevantni u svijetu koji se sve više definira kroz energiju i moć.
* Sadržaj omogućio Europski parlament
