Protekle mjesece obilježio je oštar podsjetnik na važnost, ali i nesigurnost, globalne opskrbe vodom. Postrojenja za desalinizaciju u zemljama Vijeća za suradnju arapskih zemalja Zaljeva, koja pitkom vodom gotovo u potpunosti iz mora opskrbljuju oko 62 milijuna ljudi, našla su se na meti dronova i projektila u sklopu geopolitičkog sukoba u kojem te države ne sudjeluju.

Kriza s dva lica

Srednja Amerika istodobno proživljava višegodišnju sušu. Nedostatne oborine godinama drastično spuštaju razinu vode Panamskog kanala, izazvavši napetosti između lokalnog stanovništva koje vapi za pitkom vodom i globalne potražnje za tranzitom kroz tu ključnu pomorsku arteriju. Riječ je o istoj krizi s dva lica: dok u Panami nestašica pitke vode paralizira pomorsku trgovinu, u Perzijskom zaljevu pomorski sukobi izravno ugrožavaju opskrbu stanovništva vodom. Voda je danas, u najužem smislu, prvorazredno sigurnosno pitanje – no svijet je u globalnoj politici još uvijek tako ne tretira.

Posljedice lošeg upravljanja vodama imaju dalekosežan i razoran utjecaj. Bolesti uzrokovane onečišćenom vodom i neadekvatnim sanitarnim uvjetima danas su jedan od najvećih javnozdravstvenih rizika, ali i vodeći uzrok smrtnosti među djecom mlađom od pet godina na globalnoj razini. Osim golemog humanitarnog pritiska, voda diktira i opstanak gospodarstva. Kao ključan stup poljoprivrede i industrije, čak 90 posto ukupne svjetske potrošnje slatke vode koristi se za ekonomske aktivnosti, dok preostalih skromnih deset posto odlazi na potrebe kućanstava. Tu su i ekonomski troškovi prirodnih katastrofa povezanih s vodom, koje zbog klimatskih promjena postaju sve silovitije i učestalije. Procjenjuje se da suše na globalnoj razini odnose oko 307 milijardi dolara godišnje, što je 15 posto svih ekonomskih gubitaka uzrokovanih nepogodama. S druge strane, poplave su u razdoblju od 2000. do 2019. godine nanijele štetu od čak 651 milijardu dolara. Istodobno, zagađenje vode nastavlja gušiti gospodarski rast u cijelim regijama. Svjetska banka još je 2016. godine upozorila da bi stope rasta u najugroženijim dijelovima svijeta do 2050. godine mogle pasti za čak šest posto BDP-a upravo zbog gubitaka povezanih s vodom.

Uloga vode u globalnoj trgovini od presudne je važnosti, budući da se oko 80 posto svjetske robne razmjene po obujmu odvija morskim putem. Ključna uska grla svjetskog pomorskog prometa – Hormuški tjesnac, Panamski kanal i Sueski kanal – proteklih su godina redom pretrpjela ozbiljne poremećaje. Dugotrajna suša je 2023. godine prisilila Panamu na uvođenje restrikcija u svojem plovnom putu, zbog čega je dnevni tranzit do početka 2024. pao za oko trećinu, dok su cijene vozarina na Pacifiku naglo skočile. Iako ovogodišnja blokada Hormuškog tjesnaca nije bila izazvana poremećajem vezanim uz vodu, ona iznova potvrđuje da je voda postala ključna strateška varijabla u globalnoj logistici. Rizici povezani s vodom u stalnom su porastu. Istraživači Ujedinjenih naroda upozoravaju da se brojne regije opasno približavaju “vodnom bankrotu”. Riječ je o situaciji u kojoj se vodni sustavi – zbog prekomjernog iskorištavanja, zagađenja i uništavanja prirodnih resursa poput močvara – više ne mogu vratiti u prvobitno stanje. Uz to, Carbon Disclosure Project procjenjuje da se korporativni sektor već suočava sa stotinama milijardi dolara gubitaka zbog vodnih rizika. Ironija je što bi se većina tih šteta mogla spriječiti uz tek djelić navedenog iznosa.

Dobra je vijest da rješenje za stabilnost vodoopskrbe ne leži u tehnološkim nepoznanicama. Rješenja su poznata: kvalitetnija infrastruktura, strateško planiranje i učinkovitije upravljanje. Riječ je o iznimno profitabilnim mjerama. Primjerice, svaki dolar uložen u vodoopskrbni i sanitarni sustav donosi ekonomski povrat od četiri do 12 dolara, i to kroz smanjenje zdravstvenih troškova i rast produktivnosti. No, nedostaje strateška usmjerenost na masovnu primjenu tih rješenja.

Dio problema je u slaboj vidljivosti. Naime, ekonomisti već dugo upozoravaju da se resursima upravlja najučinkovitije onda kada je njihova vrijednost jasno vidljiva. No, za razliku od potrošnje energije i emisija štetnih plinova, podaci o potrošnji vode tek se odnedavno počinju mjeriti i javno objavljivati. To objašnjava zašto se voda, unatoč sve većoj nestašici, i dalje naplaćuje kao da je ima u izobilju. Primjerice, taj isti resurs u Francuskoj košta od simboličnih 0,02 eura (0,023 dolara) po kubičnom metru za navodnjavanje do oko četiri eura za pročišćenu vodu iz kućanstva. Riječ je o čak 200 puta većoj cijeni koja uopće ne odražava stvarnu nestašicu ili ekonomsku vrijednost. To ujedno otkriva i zašto voda tek odnedavno kroji investicijske odluke, procjene rizika i korporativne strategije, ali i ekonomsku politiku i političke odluke.

Nužni zaokret

Taj se zaostatak zorno vidi i na globalnoj razini. Još 2003. godine na summitu G8 u Évianu svjetski su čelnici upozorili na ekonomske i geopolitičke opasnosti koje donosi nesigurnost opskrbe vodom. Ipak, čak 23 godine poslije, voda je ostala jedan od rijetkih strateških resursa bez vlastitog “Bretton Woodsa”. Umjesto toga, upravljanje tim resursom oslanja se na rascjepkanu mrežu sporazuma i institucija. Budući da je otprilike petina ukupne svjetske potrošnje vode skrivena u proizvodima koji se troše izvan zemalja u kojima su proizvedeni, riječ je o golemom mrtvom kutu. Istraživanja o globalizaciji tokova takozvane virtualne vode pokazuju jasnu stvar: kada se voda uvrsti u jednadžbu kao ključni čimbenik proizvodnje, klasični modeli komparativne prednosti koji diktiraju globalnu trgovinu jednostavno padaju u vodu. Rezultat je apsurdan – države koje kronično oskudijevaju vodom izvoze proizvode čija proizvodnja zahtijeva veliku količinu vode (vodno intenzivne proizvode) u zemlje koje raspolažu njezinim velikim zalihama, a sve to subvencioniraju resursom koji nema cijenu i kojeg je svakim danom sve manje.

Pravila Svjetske trgovinske organizacije već se prilagođavaju razini emisija ugljika, zbog čega raste nada da je idući korak regulacija potrošnje vode. Međutim, takav zaokret ovisi o spremnosti da se dugogodišnja svijest o vodnim rizicima pretoči u konkretne institucije, poticaje i investicijske odluke koje odgovaraju stvarnim razmjerima naše ovisnosti o tom resursu. Obilne i predvidljive zalihe vode više od dva stoljeća pogonile su gospodarski rast, industrijalizaciju i globalnu razmjenu. No, doba u kojem se voda mogla uzimati zdravo za gotovo nepovratno je iza nas. Voda je postala ključna strateška imovina i prema njoj se moramo odnositi s jednakom ozbiljnošću kao prema energetici, trgovini i financijama. Osnovno je pitanje koliko brzo vlade, poslovni sektor, investitori i institucije mogu ugraditi to shvaćanje u svoje svakodnevno donošenje odluka. U iduća dva desetljeća predvodnice napretka bit će upravo države i kompanije koje vodu prepoznaju i tretiraju kao dragocjen resurs.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji