Globalnom gospodarstvu danas je potrebno manje nafte nego prije 40-ak godina, no ruska agresija na Ukrajinu i posljedični skok cijena barela pokazao je da taj energent i dalje ima snagu izazvati ozbiljne ekonomske poremećaje.

Kako piše Reuters, kada je Yom Kippurski rat između Izraela i arapskih država izazvao 1973. naftni embargo koji je šokirao svjetsko tržište, rezultirao je dvoznamenkastom inflacijom u zapadnim državama.

Upola manje
Međutim, u to je vrijeme nafta imala polovicu udjela u globalnom energetskom miksu. Tokom godina taj je udjel pao na približno trećinu. Pad udjela nafte rezultat je povećanja udjela uslužnih djelatnosti u gospodarstvima razvijenih država, zatim tvornice su postale energetski učinkovitije, a proizvodnja električne energije više se ne oslanja toliko na naftu.

Lanjska studija sveučilišta Columbia pokazala je da se isti gospodarski rast za koji je prije 50 godina trebao barel nafte danas može ostvariti s polovicom te količine.

Dio ekonomista posljednjih je godina čak špekulirao da bi svijet danas mogao mnogo lakše podnijeti buduće poremećaje u opskrbi naftom nego prije 50-ak godina.

Drugi se pozivaju na iskustva iz nedavne pandemije koja je u posljednje dvije godine pokazala da gospodarstvo može funkcionirati – doduše u ponešto izmijenjenom obliku – s dramatično nižom potrošnjom nafte.

Međutim, veliki postpandemijski oporavak potražnje za naftom te skok cijena barela izbijanjem rata u Ukrajini opet je pokazao da će se svijet “naftnih navika” teško riješiti. Smanjenje potražnje za naftom kratkoročno će biti teško postići, a i zahtijevalo bi ulaganja od nekoliko bilijuna dolara, ističe Alan Gelder, analitičar naftnog i rafinerijskog tržišta u Wood Mackenzieju.

“Investicije su potrebne kako bi se reducirala povezanost između ekonomske aktivnosti i potražnje za naftom”, kaže Gender. Trenutni skok cijene nafte – barel je od početka ove godine skuplji za 50 posto – uništio je nadanja velikih središnjih banaka da će inflacija potaknuta pandemijom biti samo prolazna pojava.

Američka središnja banka Fed izračunala je da poskupljenje barela nafte za svakih 10 dolara snižava gospodarski rast za 0,1, a stopu inflacije povećava za 0,2 postotna boda. U eurozoni svako 10-postotno poskupljenje nafte u eurskom izrazu povećava stopu inflacije između 0,1 i 0,2 postotna boda, pokazalo je istraživanje Europske središnje banke (ECB).

Sukladno tome, u pojedinim dijelovima svijeta ovaj se problem različito odražava. Europske uvoznice nafte odlučile su se za snižavanje nameta na cijenu goriva. Azija, dio svijeta s ne samo najvećom potrošnjom, već i najbržim rastom potražnje za naftom, također je teško pogođena.

Japan i Južna Koreja povećale su subvencije na gorivo kako bi ublažile cjenovni šok. Osim što je veliki potrošač, SAD je i najveći svjetski proizvođač nafte te bi zbog tog statusa trebao biti u boljoj poziciji od ostatka svijeta.

Tako je čelnik Feda Jerome Powell prošli tjedan izjavio kako Amerika danas može lakše izdržati naftni šok nego 70-ih godina.

Dolazi ‘fosilflacija’
No, to ga nije spriječilo da pošalje do sada najsnažniju poruku što se tiče suzbijanja inflacije izjavivši da je središnja banka spremna na agresivnije podizanje kamatnih stopa.

Ako je trebalo pola stoljeća da udjel nafte u globalnom energetskom miksu padne sa 45 na 31 posto, ostaje otvoreno pitanje koliko brzo svijet može dodatno sniziti taj udjel, posebice u kontekstu želje za ugljično neutralnim gospodarstvima do 2050. godine.

To će ponajprije ovisiti o brzini širenja električnih automobila, smatraju stručnjaci. Osobni automobili pojedinačno su najveći sektor kada je riječ o potrošnji nafte. Naime, auti gutaju četvrtinu ukupne potrošnje.

“Udjel nafte će ubuduće padati mnogo brže s obzirom da će vrhunac potrošnje biti dosegnut u idućih nekoliko godina”, kaže Sverre Alvik, direktor programa energetske tranzicije u savjetodavnoj tvrtki DNV. Prema njegovim očekivanjima, za 10 godina svaki drugi prodani automobil bit će na električni pogon.

No, postoji i druga strana medalje. Rastuća potrošnja u Aziji, uz činjenicu da ključni sektori poput cestovnog, pomorskog i zračnog prijevoza te petrokemijske proizvodnje i dalje zaostaju u uvođenju alternativnih, “zelenih” izvora energije, znači da se velika područja potrošnje nafte praktički ne mijenjaju.

“Naše projekcije sugeriraju da ovisnost o naft, posebno uvoznoj, neće brzo nestati”, zaključili su analitičari Međunarodne agencije za energiju (IEA) još 2019. godine. Članica izvršnog odbora ECB-a Isabel Schnabel nedavno je izrekla pojam “fosilflacija” za cijenu koja se mora platiti za trošak ovisnosti o fosilnim izvorima energije.