Svakog ljeta u Americi odumire tisuće četvornih kilometara Meksičkog zaljeva. Taj dio Atlanskog oceana, znan i kao Mrtva zona, nastao je slijevanjem otrovnih materijala iz tvornica i kanalizacija u rijeku Mississippi koja ih je potom odnijela u Meksički zaljev. Ova situacija nateže pogađa ribare koji su u tim vodama desetljećima ribarili i lovili na tone škampa. Danas se ribari vraćaju s pražnim mrežama.

Umjetna gnojiva već se desetljećima slijevaju u Mississippi i iz nje u Meksički zaljev. Umjetna gnojiva hrane alge koje troše sav kisik u moru. Zbog toga više nema ribe. Količina otpada sada je nevjerojatno velika. Nancy Rabalais, biologinja mora u Centru za istraživanje mora Lumcon u saveznoj državi Louisiani, kaže da je u posljednjih nekoliko desetljeća porasla uporaba gnojiva na Srednjem zapadu gdje se uglavnom uzgaja kukuruz. To gnojivo završava u Meksičkom zaljevu. “Količina otrovnog gnojiva u moru 300 puta je veća nego polovinom prošlog stoljeća i preopteretila je cijeli sustav”, kaže Rabalais. Ona predviđa da će ovogodišnja Mrtva zona biti skoro tri puta veća nego prije 20 godina i da će iznositi 20.000 četvornih kilometara. Što je ona veća, kočarice koje love škampe moraju ići sve dalje. Time i troškova goriva, kao i nadnice ribara, rastu. Don Scavia, profesor na Fakultetu za prirodne resurse na Sveučilištu Michigan kaže kako na području Meksičkog zaljeva postoji ribarska industrija škampi vrijedna pola milijarde dolara. “Škampi su ovisni o tom staništu. Ono što nas zabrinjava je da bi taj dio ribarske industrije mogao potpuno propasti ukoliko se Mrtva zona ne sanira”, dodaje.Kongres je počeo poduzimati određene mjere za rješenje ovog problema. Uvođenjem obavezne ekološke zaštite farmi i uzgajališta nastoji smanjiti količinu gnojiva i kontrolirati na koji način ih farmeri koriste. No, dio zakona o poljoprivredi je i program vladinog subvencioniranja kojim se pokrivaju troškovi proizvodnje etanola. Njime država potiče povećanu proizvodnju kukuruza, što podrazumijeva i povećanu uborabu gnojiva. Scavia kaže da puno više državnog novca odlazi na subvencioniranje nego na programe za očuvanje i zaštitu farmi: za svaki dolar namijenjen tom programu odvaja se 500 dolara za subvencioniranje proizvodnje žitarica. Taj omjer zabrinjava ribare koji svakodnevno svjedoče širenju Mrtve zone. No, Don Scavia sa sveučilišta Michigan je optimističniji te navodi da već postoje programi za smanjenje dotoka otrova u zaljev te da Kongres samo treba odlučiti koliko će se novca odvojiti za koji od tih programa.