Bio je tek nekoliko dana prije Božića 2009. godine, kad je u bavarskom gradiću Vohrburgu u probni rad puštena plinska elektrana Irsching 4.

Temeljena na inovativnoj Siemensovoj tehnologiji, Irsching 4 trebao je biti budućnost europskog elektroenergetskog sustava. Golema 550 megavata jaka elektrana, rekordne efikasnosti kao gorivo je koristila prirodni pli – energent predviđen da posluži kao ekološki prihvatljivija zamjena za ugljen i prelazno sredstvo za mirnu tranziciju k čistoj proizvodnji energije iz obnovljivih izvora. Sredinom 2011. željeni rekord je postignut – elektrana je postigla efikasnost rada od 60.75 posto. Trebao je to biti početak vrlog novog doba europske energetike. Nažalost, pokazalo se kako je obaranje rekorda bilo labuđi pjev Irschinga 4. Već te 2011. godine čudne su se stvari počele događati u europskoj energetici. Zbog golemog porasta proizvodnje plina iz nekonvencionalnih izvora u SAD-u, tamošnje kompanija počele su taj energent favorizirati pred ugljenom. Američki proizvođači su se, pak, suočeni s padom prodaje, okrenuli europskom tržištu.

Goleme količine američkog ugljena dramatično su smanjile njegovu cijenu u Europi, pa je proizvodnja u elektranama na ugljen postala znatno isplativija. No ekonomska kriza izazvala je pad potrošnje energije u Europi, koji je uništio sustav otkupa ugljikovih kvota – mehanizam koji je trebao financijski penalizirati korištenje ugljena. Ipak, ugljikove kvote zamišljene su kao vrijednosni papiri, a poput svakog vrijednosnog papira, kad ih je na tržištu bilo previše, njihova cijena je pala. Usprskos brojnim pokušajima EU da sustav pokuša popraviti, cijena 1 tone emisije CO2 i dalje stoji oko 7 eura, što ne pokriva niti polovicu pozitivne razlike u cijeni proizvodnje enegije između plina i ugljena. Na kraju, golemi rast proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, zbog njihove stohastične prirode, rezultirao je potpunim smanjenjem cjenovnog diferencijala između bazne i vršne energije, također jednog od glavnih aduta pinskih elektrana. Elektrana u Irschingu, zahvaljujući svojim vrhunskim tehnološkim karakteristikama, bila je sposobna od mirovanja dosegnuti puni proizvodnu snagu u samo pola sata. Upravo ta činjenica činila ju je izvrsnom za pokrivanje iznenadnih porasta potrošnje, no kad je cijena takve vršne energije pala, rad elektrane je postao neisplativ.

Situacija je postala kritična tijekom prošle godine kada ju je njemački E.On- koji njom upravlja namjeravao zatvoriti, no ostali vlasnici bili su protiv, pa je pronađeno kompromisno rješenje da elektrana tijekom naredne tri godine nastavi povremeno raditi, i to kad je cijena energije na burzi dovoljno visoka. Ova je priča poučna u kontekstu hrvatskih rasprava oko odabira energenta za buduće elektrane. Kako se radi o objektima koji se grade za rok od četrdesetak godina, kako točno predvidjeti događaje ako se prilike na tržištu mijenjaju na dnevnoj razini? Primjer E.On-ove elektrane pokazuje kako i najrazvijenije svjetske kompanije u procjenama mogu počiniti greške. Nakon što su puno desetljeće ulagale u plinske elektrane, energetske kompanije u Njemačkoj danas u prosjeku gube oko 15 eura po svakom megavatsatu proizvedenom u njima. Na svakom megavatsatu energije proizvedene iz ugljena zarade oko 13 eura.

Zbog ovakve situacije u zadnjih godinu i pol dana, desetak najvećih europskih energetskih kompanija zatvorilo je plinske elektrane snage 21 gigavata – što je otprilike jednako cjelokupnoj instaliranoj snazi elektrana u Austriji. Njemački RWE je nadovno odlučio zatvoriti svoju 1,1 milijardi eura vrijednu plinsku elektranu u Nizozemskoj. Dakle, iz današnje perspektive naivnima se čine izjave o ugljenu kao 'gorivu prošlosti'. Dapače, prema podacima Instituta za svjetske resurse, ulaganja u gradnju novih termoelektrana na ugljen u svijetu su tijekom proteklih godinu dana rasle. U ovom trenutku u svijetu se gradi ili planira graditi 1199 termoelektrana na ugljen, ukupne instalirane snage od 1,4 milijuna megavata. Dvije trećine tih projekata planira se u Kini i Indiji, no rast energetskog korištenja ugljena ne događa se samo u Aziji. Pretprošle godine udjel ugljena u svjetskoj energetskoj bilanci iznosio je 30,3 posto, što je najveći udjel od 1969. godine. Dakle, ugljen je ponovno na cijeni, no je li to dugoročna slika? Uspije li, primjerice, EU popraviti svoj sustav ugljikovih kvota, isplativost ugljena mogla bi biti ugrožena.

No, evidentno je da neke kompanije vide rast isplativost proizvodnje električne energije iz plina – australska investicijska banka Macquarie nedavno je kupila više plinskih elektrana u Velikoj Britaniji, a jedan takav objekt kupio je i najveći svjetski trgovac energijom Vitol. Japanski Marubeni, pak, kupovao je elektrane u Portugalu. Čini se da stav kako će plinske elektrane moći funkcionirati profitabilno u specifičnim tržišnim nišama i pojedinim državama dijeli i ruski plinski monopolist Gazpromu, koji je nedavno objavio kako je zaintereisran za kupnju plinskih elektrana u Europi, ali samo u onim državama gdje procijeni da postoji mogućnost rasta. U Gazpromu nisu specificirali koje to države smatraju zanimljivima, no očito je da vide potencijal plinskih elektrana.