Europski izbori su završeni, izabrani predstavnici u narednom mandatu do 2019.. su spremni sjesti u svoje fotelje u Bruxellesu i Strasbourgu. Idući korak za vlade 28 članica Unije je raspodijeliti top radna mjesta; predsjedništvo Europske komisije, Unijine izvršne ruke. Uobičajeno, to je teži dio: izbor povjerenika dio je širokih pregovora koji uključuju 'ekonomske' pozicije u Komisiji, predsjedništvo nad Eurogrupom i Europskim vijećem i poziciju Visokog predstavnika za vanjsku politiku. Pronaći pravu kombinaciju pozicija koja će osigurati poštenu zastupljenost različitih dijelova Europe, velikih i malih zemalja te niz političkih grupacija često nalikuje slaganju Rubikove kocke. Jednom kad se dogovor postigne, finalna faza je relativno jednostavna (ili je barem bila u prošlosti): izbor predsjednika Komisije ide na izglasavanje pred nove zastupnike u Parlament. Ovog puta čini se da je Parlament raspoložen kao da će prije odbaciti prijedloge, nego rutinski dati svoju potvrdu, analizira The Economist.
Očigledan razlog za to leži u uspjehu euroskeptika i 'anti-establišment' kandidata. Prema Open Europe, londonskom think-tanku, ti 'pobunjenici' sada drže 229 od 751 sjedala. No, nedostaje im većina, uz činjenicu da predstavljaju niz šarolikih stranaka od neonacista do tvrde ljevice, od umjerenih euroskeptika do tvrdokornih protivnika Europske unije. Zajedno, četiri najveće grupacije (Demokršćani, Socijaldemokrati, Liberali i Zeleni) imaju 588 sjedala što je više nego dovoljno da potvrde ili odbace predloženog predsjednika Komisije. No, još jedan dugotrajan trend razlog je neminovnom sukobu: sve više ljudi ne osjeća nikakvu povezanost s EU, posljedično nestaje povezanost s autoritetom Parlamenta. Optimisti smatraju da će tako EU lakše povratiti povjerenje glasača. Posljednji potez u tom smjeru bio Lisabonski ugovor, na snazi od prosinca 2009. Nužnost za to je da vlade u obzir uzmu volju Parlamenta prilikom biranja predsjednika Komisije. Ugrabivši priliku da povećaju svoj utjecaj, većina glavnih parlamentarnih grupa izabrala je jednog kandidata da kao 'Spizenkandidata', ili po njemačkom top kandidata. Glasajući za stranku ili određenu grupu, razmišljalo se, glasači mogu izabrati svog čovjeka (a u svim slučajevima, osim Zelenih, u pitanju je bio muškarac) kojeg vlade nisu mogle odbiti.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu