Poremećaji ličnosti zauzimaju osobito problematičan položaj unutar područja psihijatrije. Među deset utvrđenih sindroma nalaze se oni dobro poznati, kao što su narcizam, anksiozni poremećaj, te antisocijalni i histrionični poremećaj ličnosti.

No kada su u punom zamahu, te je poremećaje iznimno teško otkriti i liječiti, pa liječnici često pomno pristupaju procjeni, uslijed čega propuste primijetiti ili ne pridaju dovoljno pozornosti obrascima ponašanja koji su podloga problemima kao što su depresija ili tjeskoba od kojih pate milijuni osoba diljem svijeta. Novi prijedlog u sklopu višegodišnjih nastojanja psihijatrijskih udruga glede ažuriranja dijagnostičkog priručnika ima za cilj pojasniti te dijagnoze i bolje ih integrirati u kliničku praksu ne bi li se opseg načina liječenja proširio, a samo liječenje unaprijedilo. No navedena nastojanja nailaze na toliko oporbe da će vjerojatno biti protjerana na zadnje stranice spornog priručnika, nađu li se uopće u njemu. Naime, Američka psihijatrijska udruga nedavno se suočila s temeljnim, ali i dalje neriješenim pitanjem na tome području: Što je to točno poremećaj ličnosti? Poremećaji ličnosti nisu ništa novo, a nisu ni nikakva tajna. Prisutni su još u grčkoj mitologiji, od Narcisa do sadista Aresa. Njima su protkane i biblijske pripovijesti o luđacima te karizmatičnim ili opsjednutim osobama. Dvadeseto stoljeće ih je prepuno.

Tu je i cijela galerija taštih i nasilnih diktatora. No u konačnici se čini da je iznimno iscrpljujuće precizno definirati ovako ekstremne obrasce ponašanja. Njemački psihijatar Emil Kraeplin preko deset godina je radio na razgraničenju psihotičnih poremećaja poput shizofrenije od problema s raspoloženjem kao što je depresija. Slično tome, Freud je godinama formulirao vlastite teorije o porijeklu neurotičnih sindroma. A frojdijanci su uglavnom opisivali osobe koje su patile od svojevrsnih problema "sukobljenih identiteta", što se danas smatra poremećajima ličnosti. Njihovi problemi nisu se pojavljivali u obliku periodičnih simptoma, već su bili ukorijenjeni u dugovječnim navikama mišljenja i osjećanja, samoj srži njihove osobnosti i identiteta."Ti su se terapeuti morali nositi s osobama koje su dolazile na analizu, a izvana izgledale sasvim staloženo. Međutim, čim bi legle na kauč postale bi vrlo neorganizirane i poremećene", kaže Mark F. Lenzenweger, profesor psihologije pri sveučilištu State University of New York u Binghamtonu. "Patili su od problema koji se ne mogu nazvati ni psihozom, ni neurozom." Uskoro se počelo nazirati nekoliko prototipa. "Pedantnost i inzistiranje na redu tipično je za kompulzivni tip ličnosti", napisao je frojdijanski analitičar Wilhelm Reich još 1933. u svojoj knjizi pod naslovom "Analiza karaktera", koja je svojevrsna prekretnica na ovome području. Uskoro su uslijedili i drugi, najprepoznatljiviji u ekstremnim oblicima uobičajenih tipova – narcisi sa svojim krhkim veličanjem samoga sebe, ovisne ličnosti koje guše nježnošću, histrioni koji neprestano proživljavaju drame i imaju očajničku potrebu biti u središtu pažnje.

Kod velikog broja osoba koje potraže pomoć zbog depresije otkriju se i određeni oblici graničnog poremećaja ličnosti, što se onda utvrdi kao razlog zbog kojega su te osobe dotad odolijevale uobičajenim terapijama kao što su antidepresivi. Danas postoji nekolicina pristupa kojima se simptomi graničnog poremećaja ličnosti mogu ublažiti, a prema brojnim studijama, jedan od njih najviše je pridonio smanjenju broja hospitalizacija te općenito stopi oporavka ? dijalektička bihevioralna terapija. Unatoč tome, mnogi stručnjaci na ovome području smatraju da je dijagnostičkom katalogu potrebna revizija. Naime, najuobičajenija dijagnoza postala je "neodređeni poremećaj ličnosti", što je etiketa koja se počela lijepiti na gotovo sve, a ne znači ništa više nego "ova osoba ima problema". Tim stručnjaka imenovan od strane psihijatrijske udruge već pet godina radi na iznalaženju jedinstvenog sustava dijagnoze poremećaja ličnosti. Njihov konačni prijedlog za narcistički poremećaj ličnosti bio je ocjena dvaju osobina kod sporne osobe, a neke od tih osobina su "sklonost manipuliranju", "histrionizam" te "bešćutnost". Najnovija definicija sadrži devet takvih mogućih elemenata. Thomas Widiger, profesor psihologije pri Sveučilištu u Kentuckyju, uspoređuje ovaj proces iznalaženja konsenzusa s parabolom o šest slijepaca iz Hindustana, od koji svakih dodiruje različiti dio slonova tijela. "Svi radimo samostalno, imamo vlastite perspektive i vlastite teorije", objašnjava. "Vlada potpuni nered."

Benedict Carey