Nema tome dugo, Libanon je bio “biser” Mediterana i Bliskog istoka. Ali ničeg više nema, a i svjetsku zajednicu izgleda da je jedva briga za bijedu u koju pada sve više stanovnika te zemlje.

Već na prvi pogled, vidi se da je loše u Libanonu: pred benzinskim crpkama su beskonačni redovi, pogotovo u apotekama su police gotovo pa prazne, a ima dana i kad po 20 sati nema električne energije. Onda vidite i staru ženu koja prosi na uglu makar ne djeluje da je ikad prije u životu morala prositi novac, čujete od vozača taksija da je morao otjerati svoju mačku iz kuće jer više nije mogao i nju hraniti, vidite ženu koja u trgovini želi kupiti čašicu jogurta, ali je vraća prodavaču kad čuje cijenu…

Gospodarske poteškoće zbog pandemije su tek vrhunac čitavog lanca nesreća koje su pogodile ovu zemlju u proteklim desetljećima, piše Deutsche Welle. Vlada je sad uvela službeni mjenjački tečaj libanonske lire prema dolaru, ali to je samo još ubrzalo propast i sve veće siromaštvo donedavno dobrostojećih Libanonaca.

poginulo više od 220 ljudi

Objavljena uznemirujuća istina o eksploziji u Bejrutu, to bi moglo potaknuti veliki bijes javnosti

FOTO: REUTERS/Emile Madi

Naravno, ako i sami ne zarađuju dolare: i u ovoj bijedi ima bogataša koji se razmeću svojim imutkom, ali čak i jedan političar inače utjecajnog i svugdje prisutnog pokreta Hezbolah se barem privremeno morao povući iz politike jer je platio luksuzno vjenčanje svoje kćerke u otmjenom hotelu – i doživio tolike napade na socijalnim mrežama da mu nije preostalo ništa drugo.

Libanon je još u sedamdesetima prošlog stoljeća bio “Švicarska Bliskog istoka”: tu su bile i banke i trgovačka predstavništva tvrtki iz čitavog svijeta. Ali to su druga vremena: libanonska lira je doduše od 1997. bila čvrsto fiksirana prema dolaru i to je neko vrijeme jamčilo sigurnost. Moglo se plaćati i dolarima i domaćom valutom, no zbog gospodarske krize u ovoj pandemiji je vlada drastično pooštrila pristup devizama – čak i onima koje su ljudi imali u bankama.

zatrpana naselja

VIDEO: Kroz ‘Pariz Bliskog Istoka’ teče rijeka smeća

Rezultat jest drastični pad vrijednosti libanonske lire – za oko 90%. Mjenjački tečaj “na crno” je i do 23.000 lira za dolar, “službeni” tečaj po kojem se isplaćuju i dolari na računima građana je 3.900 lira. S dolarima ste “gazda”: večera u restoranu je par dolara, vožnja taksijem pedesetak centi. Ali i mnogi vlasnici stanova sad traže stanarinu samo u dolarima, a njih mnogi jednostavno – nemaju.

Opasni dolari

Yara je zapravo sretnica koja prima plaću u dolarima – radi za jednu međunarodnu nevladinu udrugu. Ali se ne usuđuje uopće priznati da joj ne ide tako loše: “Ako i odem na neko skupo mjesto, ne pada mi na pamet fotografiju staviti na socijalnu mrežu.” S obzirom na to da plaću prima u gotovini, može živjeti, ali dugo je svoje dolare pažljivo štedjela – a sad praktično ne može do njih.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Pogođene su i tvrtke, čak i međunarodne humanitarne organizacije: jer Libanon je već dugo mjesto kamo se sklanjaju izbjeglice, nekad su to bili Palestinci iz Izraela – što je onda dovelo i do rata s tom zemljom, sad su to izbjeglice iz Sirije. Samo u tu zemlju je došlo više nego 2 milijuna izbjeglica – gotovo isto kao i u čitavu Europu i mnogi jedino ovise samo o međunarodnoj pomoći. No i te organizacije moraju svoje dolare “službeno” promijeniti i dobiti bezvrijedne lire – doduše po nešto povoljnijem tečaju od 15.000 lira za dolar.

Organizacija Ujedinjenih naroda, UNHCR zapravo može biti izuzeta tog propisa i izbjeglicama za koje se skrbi davati potporu u dolarima- ali nisu sigurni da je pametno da to čine. Jer već sad se osjeća golema napetost između tih izbjeglica i domaćeg stanovništva, a kad bi izbjeglice dobili dolare u ruke, stvar bi postala još gora.

“Meso za večeru? Ne sjećam se…”

Libanoncima ne preostaje ništa drugo nego da se snalaze kako znaju: crno tržište cvjeta, za proviziju u dolarima se može dobiti sve. Ali Libanonci kojima je donedavno išlo zapravo dobro, ne znaju kako će dalje. Na primjer Marwa: živi s mužem i kćerkom od osam godina u stanu u Dahiehu, južnom predgrađu Bejruta. “Mi samo preživljavamo. Bojim se i razmišljati o budućnosti. Živimo od dana na dan. Možda sutra više neću moći dalje, možda tek prekosutra.”

U njenoj dnevnoj sobi stoji moderan namještaj, ventilator se bori protiv ljetne vrućine Bejruta. Već i prije krize je svaku veću kupovinu, mobitel ili taj namještaj, morala kupovati od posuđenog novca, ali je uvijek nekako uspijevala vratiti dug. Ali sad čitava obitelj velikim koracima kroči u bijedu.

Njen muž planira svadbe i zarađuje dobro – 1.100.000 lira mjesečno. Prije dvije godine je to bilo oko 730 dolara, sad je manje od 60. Velika većina od toga odlazi za stan i generator za struju. Za hranu jedva nešto ostane jer je i ona užasno poskupjela: “Prije je kilogram riže stajao oko 2.000 lira, sad najmanje 15.000.” Meso za večeru? Ne sjećaju se kad su si to mogli priuštiti. Sad hranu dobivaju uglavnom od organizacija humanitarne pomoći, ali već i predmeti osobne higijene kao što su tamponi – to je basnoslovno skupo jer to i država ne podupire. Apsurd: žilete za njenog muža – da.

“Pa koga da ubijem?”

Ali najveći problem joj je sudbina njene kćerke: skoro će opet škola, ali školarina je oko 10 dolara mjesečno. Nije sigurna, može li je ostaviti u toj privatnoj školi ili će od jeseni morati u državnu. No svjesna je i da je mnogima u Libanonu danas još mnogo gore: i službene statistike UNICEF-a govore kako su u 15% obitelji te zemlje roditelji prekinuli školovanje njihove djece, a svako deseto dijete mora pomoći napuniti obiteljsku blagajnu. Već 77% domaćinstava Libanona nema dovoljne prihode da bi svi bili siti, među izbjeglicama iz Sirije je to 99%, piše Deutsche Welle.

FOTO: REUTERS/Aziz Taher

Mnogi su već otišli iz gradova – u inozemstvo ako su ikako mogli ili barem obiteljima u provinciji. Ali i “zajedništvo” i “solidarnost” je postao luksuz u Libanonu. Marwa nam priča kako su njenu kćerku prije nekoliko dana uhvatili strašni bolovi u trbuhu. Otišla je s njom u apoteku, a apotekar joj je rekao da podesnog lijeka – nema. Marwa se razbjesnila jer joj se i kćerka već grčila od bolova i tek nakon nekog vremena je apotekar ispod police izvukao kutiju s lijekom.

Marwa nije znala, hoće li ubiti i apotekara i sebe i sve oko nje: gledao je kako joj se kćerka previja od bolova i tek uz muku joj je dao lijek kojeg je imao cijelo vrijeme?

Ali to je stvarnost života u siromaštvu – i bez dolara. Za taj lijek će i apotekar već sutra dobiti više nego što je naplatio danas. A možda netko dođe i sa “čvrstom” valutom – i apotekar ima obitelj.