Većina ljudi smatra da je najgora spirala hiperinflacije u povijesti viđena samo u weimarskoj Njemačkoj. Međutim, ekonomska povijest bilježi još tri slučaja prema kojima ta njemačka hiperinflacija djeluje kao dječja igra. To je inflacija u Mađarskoj 1946. godine, zatim SR Jugoslavija od 1992. do 1993. te najrecentniji slučaj Zimbavea između 2004. i 2009. godine. Kako piše BusinessInsider, od svih njih, mađarski slučaj uvjerljivo je najupečatljiviji.

Pojava hiperinflacije u susjednoj Mađarskoj do sada se više puta događala. Prvi puta nakon završetka 1. svjetskog rata i raspada Austrougarske. Izranjavana, poražena i uništena ratom, Mađarska je brzo morala naći novca za ublažavanje ratnih posljedica. Rješenje je nađeno u tiskanju novca. Prije početka rata, službeni tečaj iznosio je pet kruna za jedan američki dolar. No, već 1924. tečaj skače na 70.000 kruna za dolar. Vlada u Budimpešti 1926. odlučuje se za promjenu valute, uvevši pengö. Jedan pengö vrijedio je 12.500 kruna. Uskoro dolazi i 2. svjetski rat.

Iako je većinu rata bila pošteđena razaranja, napredovanje Crvene armije i žestoke borbe s njemačkom vojskom na mađarskom tlu tijekom 1944. potpuno su uništile polovicu industrijskih kapaciteta. Samo 10 posto industrije ostalo je netaknuto. Uništenje gospodarstva uzrokovalo je rast cijena, pa se mađarska vlada opet odlučila na tiskanje novca kako bi obnovila i oživila ekonomiju. Svježe tiskani novac odlazio je u banke koje su ga kasnije posuđivale tvrtkama. Osim toga, vlada je novac davala izravno stanovništvu. Jednom riječju, Mađarska je bila preplavljena novcem.

U takvim okolnostima inflacija je rapidno bujala. Za ilustraciju, proizvod koji je u rujnu 1945. koštao 379 pengöa, u siječnju 1946. je koštao 72.330 pengöa, a u svibnju iste godine 11,2 milijarde. Do kraja lipnja cijena se popela na 15,9 bilijuna pengöa. Na vrhuncu inflacije cijene su rasle po dnevnoj stopi od vrtoglavih 150.000 posto. Isto je vrijedilo i za tečaj prema dolaru. Po završetku rata za jedan dolar moglo se dobiti 1320 pengöa, a godinu dana kasnije tečaj je skočio na 460 bilijun bilijuna pengöa. Kako bi uopće mogla tiskati novac s toliko nula, vlada je pengö zamijenila sa milpengöm (vrijedio milijun pengöa), pa zatim s bilpengöm (vrijedio milijardu). Do 1. kolovoza 1946. kada je forinta zamijenila pengö, zamjenski tečaj je iznosio 400.000 kvadripengöa za jednu forintu.

Cijenu hiperinflacije najviše su platili radnici čije su realne plaće pale za 80 posto. Ipak, tiskanje novca unatoč devastirajućim posljedicama hiperinflacije ipak je urodili plodom i obnovilo industrijske kapacitete.