Predsjednik Obama mjesecima je gubio strpljenje kad je riječ o Kini, a u studenom 2010. mu je konačno prekipjelo. Nakon sastanka s predsjednikom Huom Jintaom u Seulu u Južnoj Koreji, Obama je upozorio da će, ako Kina ne poduzme oštrije mjere kako bi zaustavila ratoborno ponašanje Sjeverne Koreje morati poduzeti korake za zaštitu Sjedinjenih Američkih Država od prijetnje nuklearnog napada. Po prvi puta u nekoliko izvještačeno prijateljskih susreta, Obama kao da je konačno dopro do svijesti tog kineskog vođe.

Hu je zamolio Obamu da pojasni što točno time misli, tvrde dvije osobe koje su prisustvovale tom sastanku. Predsjednik je u odgovoru jasno dao naslutiti da će SAD u tom slučaju preseliti vojno brodovlje u kineska mora, što je potez kojim bi sigurno razbjesnile iznimno domoljubne Kineze. "Obama je pokazao pravo lice", kaže Jeffrey A. Bader, tadašnji predsjednikov glavni savjetnik za Kinu, koji je prisustvovao sastanku. Dodao je da je nakon tog upozorenja kineski predsjednik smjesta naložio jednom višem diplomatu da pojača pritisak nad Sjevernom Korejom. Dužnosnici tvrde kako je ovaj razgovor označio prekretnicu kad je riječ o stavu američkog predsjednika prema Kini, koji je na početku bio pun nade i spremnosti na konsenzus, ali je u konačnici Kina razočarala. Dok Obama pokušava osvojiti drugi mandat, njegov oštriji stav prema Pekingu se iskazuje na nekoliko fronti. U posljednja tri mjeseca Bijela kuća je Svjetskoj trgovinskoj organizaciji podnijela dvije pritužbe protiv Kine, a ministar obrane Leon E. Panetta najavio je planove pomoći Japanu u vezi razvoja novog proturaketnog sustava, što je potaknulo sumnju Pekinga. Uz optužbe Mitta Romneyja, republikanskog predsjedničkog kandidata, da se Obama nije dovoljno oštro suprotstavio kineskom vodstvu, Kina se najednom našla i u središtu predizborne kampanje.

Obamino upozorenje u Seulu tako je nagovijestilo možda i najznačajniji vanjskopolitički potez njegova mandata – promjenu fokusa Amerike s ratišta u Iraku i Afganistanu na pacifički krug, gdje su SAD uspostavile savezništvo s Japanom i Južnom Korejom, otvorile vrata prema Mianmaru i poslale marince u Australiju. I dok je ta promjena smjera uzburkala savezništva u Europi, u Aziji je pojava protuteže usponu Kine dočekana s oduševljenjem. U intervjuima nam je desetak sadašnjih i bivših zaposlenika u vladi opisalo kako se Bijela kuća svojski trudila pronaći odgovarajući ton obraćanja prema Pekingu. Isprva je predsjednik Obama pokušavao ugoditi kineskom vodstvu u nadi da će se njegovi potezi protumačiti kao iskaz dobre volje kad je riječ o pitanjima kao što su klimatske promjene ili iranski nuklearni program. No to se nije dogodilo. Kina je prezrivo odbila američke klimatološke standarde, presporo je vršila pritisak na Iran, a i počela je terorizirati susjedne države sporovima oko prava na Južnokinesko more. Naročito ovo posljednje uvjerilo je vladu da je pokušajima ugađanja došao kraj.Dužnosnici Bijele kuće tvrde da je posjet Pekingu iz 2009. godine bio puno uspješniji nego što su mediji dali naslutiti. No ne osporavaju da je trajni dojam bio taj da je riječ o brzorastućoj sili koja posjeduje jedan bilijun dolara američkog duga i želi izbaciti SAD iz igre. Američka vlada nastavila je s pritiscima prema Pekingu u vezi revalvacije valute, ali ipak je nije obilježila kao manipulatora valutom. Jedan savjetnik sjeća se kratkog sastanka s predsjednikom Obamom s početka 2011. prije državnog posjeta kineskog predsjednika, kada se razgovaralo o nizu diplomatskih pitanja i problemima s ljudskim pravima.

Obama, koji Kinu smatra prijetnjom kad je riječ o radnim mjestima u Americi, nestrpljivo je prokomentirao: "Ljudi mare samo za gospodarske probleme." Promjena američkog fokusa prema Istoku potaknula je sumnju Kineza u skrivene motive SAD-a, a neki kineski analitičari čak tvrde da Amerika pokušava okružiti njihovu zemlju. Kinezi su odbili raspravu s američkom ministricom vanjskih poslova tijekom nedavna posjeta Pekingu kada je spomenula sporove oko Južnokineskog mora. "Kinezi se osjećaju kao da su dobili packu", kaže Michael J. Green, savjetnik za Aziju u vladi George W. Busha, danas profesor u Centru za strateške i međunarodne studije. "Nada i promjene tijekom prve godine, za čim je uslijedilo naglo pogoršanje odnosa u drugoj godini, sve to Kinezi shvaćaju kao nepriličnu nedosljednost i nepredvidivost." Predsjedniku koji gaji simpatije prema jugoistočnoj Aziji bilo je vrlo teško zanemariti napetosti vezane uz Južnokinesko more. Peking smatra golemu vodenu površinu koju dijeli s Vijetnamom, Filipinima i drugim susjedima svojim teritorijem. Gospodarski ulozi su golemi, s obzirom na resurse koji počivaju u podmorju. Bijela kuća odlučila je da je dosta. Na samitu održanom u Hanoiju ministrica Clinton objavila je da će se SAD uključiti u rješavanje spora u vezi toga mora. Kina je problijedjela, a Vijetnam i Filipini dobili su dojam da konačno imaju podršku pravog moćnika.Kurt M. Campbell, državni tajnik za istočnu Aziju u ministarstvu vanjskih poslova odbacuje i sam nagovještaj da SAD s Kinom ulaze u odnos nalik na hladni rat. No ipak priznaje da "Kinezi poštuju snagu, odlučnost i strateško razmišljanje".

Mark Landler