Kad sugovornik ili sugovornica tijekom razgovora zaplače, suze se najčešće ne spominju u tekstu – ne zato što su krive, nego zato što riječi dovoljno prenose emocije bez zadiranja u još jedan sloj intimnosti, koji – u konačnici – nije ni važan javnosti. Ali kad osoba s kojom razgovaramo trećinu razgovora bude u suzama, ali odbija i ne želi ni čuti za opciju da stanemo ili barem napravimo pauzu, onda te suze (uz dozvolu sugovornika) postaju jednako jaka, ako ne i jača poruka od riječi.

Suze naše sugovornice s Grenlanda nisu samo njezine, one su kondenzirani opis stanja ljudi koji tamo žive u gotovo nadrealnom trenutku u kojem taj otok želi “preuzeti” SAD i njegov predsjednik Donald Trump i kada Danska, Europa, ali i svijet zapravo ne znaju što je sljedeći korak u situaciji koja se naznačuje kao presedan.

Naša sugovornica Mia Chemnitz vlasnica je tvrtke koja proizvodi pređu i odjeću od sirovina iz grenlandske prirode, ponajprije vune mošusnog goveda (qiviut), po inuit­skoj tradiciji korištenja cijelog ulova. Ništa ne bacaj, iz prirode uzimaj samo koliko ti je dovoljno za život. Ova tradicija potpuno je suprotna ekspanzionističkim ambicijama koje su se nadvile na taj otok. Kako se sada tamo živi, kada se njihova zemlja tretira samo kao resurs za eksploataciju i strateški teritorij? Kako se osjeća građanin Grenlanda?

Trenutačno je golema međunarodna pozornost usmjerena na Grenland. Kako to osjećaju ljudi koji tamo žive?

Preplavljeni smo. Stvarno preplavljeni. I ne samo količinom pažnje nego i onime što ta pažnja nosi sa sobom. Sve djeluje krhko, kao da je stalno na rubu da se raspadne, kao da se tlo pod nogama pomiče, iako je doslovno riječ o zemlji na kojoj živimo cijeli život. Naravno, mogu govoriti samo u svoje ime, nemam mandat govoriti za druge, ali osjećam da smo svi mi, svatko na svoj način, tjeskobni i duboko nesigurni oko toga što će se dogoditi i hoćemo li uopće imati ikakav utjecaj na ono što dolazi. Postoji stalan osjećaj neizvjesnosti, kao da se odluke o našoj budućnosti već negdje donose a da mi u tome nemamo nikakvu stvarnu ulogu.

Površina: 2,17 milijuna četvornih kilometara. Led: oko 80 posto teritorija. Trenutačni status: autonomija (Danska). Resursi značajni: rijetki metali, uran, željezo. Strateško značenje: veliko. Ovo je ono što se trenutačno čuje o Grenlandu. Cijeli svijet govori o vama, ali ne o ljudima, nego samo o teritoriju. Osjećate li se nevidljivo ili izbrisano, posebno u američkom narativu?

Da, jako. I taj osjećaj nevidljivosti posebno je snažan kada slušamo poruke koje dolaze od aktualne administracije u Sjedinjenim Američkim Državama. Način na koji govore o Grenlandu zvuči kao da govore o nekoj praznoj površini na karti. Kao o pukom teritoriju. Kao o komadu zemlje. Kao o prostoru koji se može uzeti, preuzeti, premjestiti u nečije geopolitičke planove. U tim govorima nema nas. Nema ljudi. Nema svakodnevnog života. Nema činjenice da je ovo naš dom. I to je upravo zastrašujuće. Jer u tom narativu mi postajemo potpuno nevidljivi — naša povijest, naš jezik, naši odnosi s prirodom, naš način života. Istodobno, moram reći da nas ogroman broj medija želi iskreno čuti i dati nam prostor i kanal kroz koji se naš glas može čuti u svijetu. I to je važno. I potrebno.

Što biste voljeli da međunarodna javnost zna o vašoj zemlji, osim podataka o tome koliko ima rijetkih minerala i vojnih baza?

Voljela bih da ljudi razumiju koliko smo duboko, gotovo organski, povezani sa zemljom – s prirodom, okolišem i životinjama. To nije romantična ideja, to je temelj našeg postojanja. Naša je cijela kultura utemeljena na činjenici da je ovo naša zemlja. Naš jezik oblikovala je zemlja. Ono što nosimo oblikovala je zemlja, ono što jedemo oblikovala je zemlja. Mi nismo samo ljudi koji žive na Grenlandu. Mi smo ljudi koje je Grenland oblikovao. Naše riječi, naši običaji, naš svakodnevni život prožeti su tim prostorom. To nije nešto što se može odvojiti, izmjeriti ili svesti na brojke. To je temelj svega što jesmo.

Kako zapravo obični ljudi na Grenlandu gledaju na poteze SAD-a i na njihov odnos prema grenlandskom stanovništvu?

U ovom trenutku osjećam kao da misle da mi, ljudi, jednostavno ne postojimo. Ili, još gore, kao da postojimo, ali ih nije briga što mislimo ni kakve su naše nade, naši strahovi, naša vizija budućnosti. Nedavno je provedena anketa o tome žele li Grenlanđani postati Amerikanci. Čak 96 posto ljudi jasno je reklo ne. Sigurna sam da je američka administracija tu anketu vidjela. I činjenica da na nju uopće ne reagira govori sama za sebe. Zato pretpostavljam da ih jednostavno nije briga.

Intervju

Etika i odgovornost moraju ostati u ljudskim rukama

Maloprodajno tržište

Od lidera Dalmacije do nacionalnog simbola uspjeha u maloprodaji

Kako ovaj trenutak osjeća iznutra netko, kao vi, tko je odrastao na Grenlandu?

Cijeli život imala sam osjećaj da sam odrasla na najsigurnijem mjestu na svijetu. Grenland je za mene uvijek bio prostor sigurnosti, predvidljivosti, zajednice. A sada se više ne osjećam sigurno. I što god da se od sada dogodi, imam snažan osjećaj da ćemo u vremenu koje dolazi ovdje pisati svjetsku povijest. Ne zato što to želimo, nego zato što smo uvučeni u proces koji je mnogo veći od nas samih i nad kojim nemamo kontrolu.

Ljudi su snažno povezani sa zemljom i kulturom, ali mnogi odlaze s Grenlanda, najčešće zbog školovanja. Vraćaju li se?

Da. Ja sam sedam godina studirala u inozemstvu i vratila se. I većina ljudi doista se vraća. Teško je to ukratko objasniti, ali mislim da je moja generacija, a sada imam 32 godine, kao i generacije prije mene, odgajana drukčije. Nismo odgajani samo da razmišljamo o vlastitim životima i osobnim ciljevima, nego i s vrlo snažnim osjećajem odgovornosti za razvoj društva u kojem živimo. Svaka osoba na Grenlandu ima svoju ulogu. To nije apstraktna ideja, to je nešto s čime odrastate. I mislim da je to nešto vrlo posebno. Ne poznajem sve druge države dovoljno dobro, ali ne vjerujem da se u njima puno ljudi svako jutro budi s mišlju: danas ću graditi snažnije društvo. Ljudi se bude razmišljajući kako odvesti djecu u vrtić, kako platiti račune, kako izgurati dan. I mi to radimo. Ali istodobno, mnogi od nas svaki dan svjesno rade na izgradnji Grenlanda, korak po korak. A sada osjećam da se sav trud koji su generacije ulagale u izgradnju društva jednostavno briše, kao da su nas gurnuli u stranu i zalupili nam vrata pred nosom. Kao da naš glas više nije važan. Nitko nas ne sluša.

Vodite trgovinu koja radi s tradicionalnim materijalima, što se savršeno uklapa u tu ideju izgradnje društva kroz kulturu.

Da. Radim isključivo s lokalnim materijalima. Cijela proizvodnja je lokalna, kao i zaposlenici. Educiram ih i kroz tvrtku pokušavam graditi znanje, prenositi vještine i dodavati vrijednost našim lokalnim proizvodima. To nije slučajno, to je potpuno svjesna, promišljena odluka.

Kako svijet reagira na ono što se danas događa na Grenlandu i jeste li očekivali takve reakcije?

Reakcije su isključivo pozitivne. Dobivamo nevjerojatno mnogo poruka ljubavi i podrške iz cijelog svijeta. Sinoć sam baš bila s prijateljima i rekla kako bih voljela da je moj inbox cijeli svijet jer je doslovno prepun poruka podrške i ljubavi. Javljaju mi se ljudi s kojima nisam razgovarala godinama, ali i oni koje uopće ne poznajem, iz svih dijelova svijeta. Pišu da nas podržavaju. Da misle na nas. Da su uz nas (suze). Malo sam se emocionalno slomila…

Vidim koliko je ovo emotivno. I vaša ministrica vanjskih poslova Vivian Motzfeldt zaplakala je tijekom izravnog prijenosa.

Da. I bilo je izuzetno važno što je govorila grenlandski na konferenciji za novinare nakon sastanka s Trumpom u Washingtonu. Pretpostavljam da su mnogi međunarodni mediji morali prekinuti prijenos jer nisu imali prijevod, ali to je bilo izuzetno važno, ne samo za Grenlanđane nego i za sve autohtone narode. Stajati tamo i govoriti grenlandski, u tom prostoru moći, bilo je nevjerojatno snažno.