Nauru, otočna država u zapadnome dijelu Tihog oceana, obuhvaća 21,2 km². Otok ima obalu dugu 30 kilometara, a zbog intenzivnog rudarenja više od 80 posto njegove površine je uništeno. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Nauru je imao 10.084 stanovnika koji su primarno živjeli na priobalnoj nizini na zapadnoj i južnoj strani otoka. Službeni su jezici nauruanski i engleski, a nema glavnoga grada.

Što se tiče gospodarstva, prema podacima Hrvatske enciklopedije, ono se početkom 2000-ih uglavnom zasniva na izdavanju dozvola za ribarenje stranim brodovima i eksploataciji fosfata te je ostalo ovisno o međunarodnoj pomoći. Nauru ima pet kilometara industrijske željezničke pruge i 41 kilometar cesta, piše Večernji list.

svjetski rekord

Postali su prva zemlja na svijetu koja je jednom dozom cijepila cjelokupno stanovništvo

Nauru je postao UN-ov skrbnički teritorij 1947. godine, pod upravom Velike Britanije, Australije i Novoga Zelanda. Autonomiju je stekao 1966., a neovisnost 1968. godine. Potkraj 1990-ih, teška gospodarska kriza izazvala je političku nestabilnost u državi.

Portal Enjoy Travel istaknuo je kako se otok nekada nazivao “Ugodni otok”, a sada je jedna od najmanje posjećenih država na svijetu. Enjoy Travel pisao je kako ga godišnje posjeti oko 200 turista. Otok se nalazi 3000 kilometara od sjeveroistočne obale Australije i udaljen je 4,5 sata leta od Brisbanea.

Eksploatacija fosfata ostavila je unutrašnjost otoka gotovo potpuno neplodnom. U vrijeme stjecanja neovisnosti 1968. godine, Nauru je bio najbogatija zemlja na svijetu po glavi stanovnika zbog svojih ogromnih nalazišta. Međutim, fosfat je presušio 1980-ih i gospodarstvo je propalo. Rudarstvo fosfata nastavljeno je 2005. godine kada su službenici pronašli sekundarno ležište, ali to je trajalo još samo deset godina.

Postojale su rasprave o preseljenju cijele populacije Naurua na otok u blizini Queenslanda u Australiji. Stručnjaci su vjerovali da će Nauru postati nenastanjiv do sredine 1990-ih. Ugrožen utjecajem klimatskih promjena i opustošen iskopavanjem fosfata, znanstvenici su vjerovali da je krajolik toliko oštećen da bi ulaganje u obnovu bilo preskupo. Nauruanci su se protivili ideji i odlučili ostati.