Pripremi se, putuješ u budućnost! S više su mi strana ovo rekli uoči mog prvog putovanja u Kinu. Prve informacije kazivale su da bez aplikacije na pametnom telefonu gotovo ni na toalet neću moći… Ništa novac, ništa kreditne kartice.

Umjetna pustinjska dina

“Moraš skinuti aplikaciju za plaćanje. Posebno imaš aplikaciju za njihov taksi. I aplikaciju preko koje trebaš kupiti eSIM karticu da tamo imaš internet. Bez interneta ti ništa ne vrijedi jer nećeš moći koristiti aplikacije. A trebaš i VPN aplikaciju da zaobiđeš kineske blokade ‘naših’ aplikacija. Često ćeš gubiti internet pa ti treba i aplikacija u koju ćeš skinuti karte koje možeš gledati bez interneta, da se ne izgubiš. Za laptop ćeš trebati posebnu VPN aplikaciju…”, redali su se savjeti. Naime, bez VPN-a koji će zamaskirati činjenicu da jeste u Kini tamo ne možete otvoriti, primjerice, Gmail ni WhatsApp. Čak i s kupljenom eSIM karticom za internet, bez VPN-a možete otvoriti samo kineske stranice.

Raspitajte se unaprijed koju eSIM aplikaciju uzeti, ovisno o pokrajini u koju putujete. Za tjedan dana boravka u Kini to sam platila oko 27 eura. I uz eSIM i VPN, pripremite se da ćete često ostajati bez interneta jer kineski Great Firewall neprestano traži VPN-ove te ih blokira. Skinula sam i offline kartu Zhengzhoua u kojemu sam, uz Peking, boravila. Ni to mi nije puno pomoglo jer se u nekim trenucima ta karta smrznula, a internet nisam imala. Ništa zato, pomislim, pitat ću nekoga. Ako igdje, u restoranima i u trgovačkim centrima trebali bi znati engleski, zar ne? Ne. U pravilu, izvan hotela niti govore niti razumiju engleski, a ni u hotelima ga ne znaju svi. Ubrzo nakon dolaska suočila sam se s činjenicom da nitko ne razumije mene, da ja ne razumijem nikoga. A svi nazivi ulica, naravno, ispisani su kineskim znakovima. Panika? Ne baš. Kinezi su tako smireni i većinom voljni pomoći izgubljenim strancima da nema razloga za paniku. Strane jezike ne znaju, ali se ne odvajaju od mobitela. Već u drugoj sekundi nerazumijevanja tipkaju u aplikaciju za prevođenje ono što žele reći, pa na ekranu pokažu tekst na engleskom jeziku. Želite li vi, pak, nešto pitati, u toj aplikaciji aktiviraju mikrofon i gurnu ga pred vas da kažete što trebate. U trgovini su mi uzeli mobitel iz ruke (da me ne čekaju dok petljam po AliPay aplikaciji…), spojili se na internet mrežu trgovine i proveli naplatu. Naplata se u mnogim trgovinama obavlja na samoposlužnim aparatima koji su – na kineskom jeziku. Slično je i u restoranima: aplikacija za prevođenje najbolji je “prijatelj” i gostu i konobaru.

Stariji Kinezi u pravilu se drže za sebe, dok mlađi neće oklijevati prići strancima. Generalno sam stekla dojam da smo mi zanimljivi njima, koliko i oni nama, bez obzira na velik broj turista koji im krstari zemljom. Mladi se sa strancima vole i fotografirati. Ne ustručavaju se pitati što god ih zanima. I mladi i stari, nacija su koja živi na mobitelu, pa je gotovo svakome u ruci odmah uz mobitel i – prijenosna baterija. Nema tog mobitela čija bi baterija potrajala cijeli dan u kineskom ritmu… U mobitele gledaju dok hodaju, dok prelaze cestu, dok voze automobil, skuter, bicikl. Normalno im je da se na jednom skuteru voze dvije odrasle osobe i jedno ili dvoje djece. I da je vozač pritom na mobitelu. Jedna se majka uspješno kraj mene provezla balansirajući s bebom i mobitelom.

Kaciga je u Kini više izborna nego obvezna oprema za vozača motocikla. Rijetki na glavi imaju kacigu. Skuteri i trokolice (uz bicikle) imaju izdvojene trake, najčešće od onih za automobile i fizički odijeljene. No voze posvuda: po kolniku, po nogostupu, preko zebre kad je crveno. Guraju se i među pješacima i među vozilima. Ni vozači automobila ne ustupaju rado prednost pješacima. Taj dio čudi jer gotovo svako raskrižje opremljeno je kamerama. Kina je ogledni primjerak toga kako Veliki Brat funkcionira. Kamere su posvuda, sve snimaju, a kazne automatski stižu: 100 yuana za vožnju bez pojasa (oko 12,5 eura), 200 yuana ako vas snime da ste kroz raskrižje prošli na crveno svjetlo ili prebrzo. Prema pijanim su vozačima opravdano strogi – za vožnju pod utjecajem alkohola ide se u zatvor na šest mjeseci.

Cijeli promet djeluje kaotično – kad se gleda sa strane, europskim očima. No, funkcionira. U Zhengzhouu kineska vozila dominiraju, ali ima i europskih i japanskih: Mercedes, BMW, Audi, Volkswagen, Toyota, Nissan. U Zhengzhou je BYD sagradio pravi grad u gradu, industrijsko čudo. U jednoj od najvećih tvornica automobila u svijetu kineski div zapošljava više od 80.000 radnika. Kompleks te megatvornice uključuje stambene zgrade, sportske terene i povišenu željeznicu. Oko 70 posto radnika živi baš u tvorničkom kompleksu. U krugu tvornice su i deseci restorana, kantina, sportskih dvorana, barovi… Restorani su posebno bitni jer radnicima u tim stambenim tornjevima zbog sigurnosti nije dopušteno imati klasičnu kuhinju. Tko baš želi, može imati mikrovalnu pećnicu ili kakvo priručno kuhalo. Proizvodni radnici mjesečno zarađuju između pet i osam tisuća yuana (625-1000 eura). Tehničko osoblje i inženjeri zarađuju do 10.000, odnosno i više od 16.000 yuana mjesečno.

BYD je u sklopu tvornice otvorio prvi kineski poligon za električna vozila. Odnosno, vozila nove energije, kako ih Kinezi nazivaju. Taj poligon podijeljen je u više segmenata, svima je zajedničko da simuliraju ekstremne uvjete. Središnja atrakcija je umjetna pustinjska dina koja se upisala i u Guinnessovu knjigu rekorda kao najviša i najveća struktura za penjanje automobilima po pijesku u svijetu. Sagrađena je od 6200 tona pijeska koji simulira sastav pustinje Alxa kako bi se testirali pogoni na sva četiri kotača. U zgradi specifičnoga oblika, poput skijaške skakaonice, umjetna je dina visoka 29,6 metara. U istom je testnom centru i bazen za testiranje vodootpornosti i plovnosti automobila. Jer, zašto auti ne bi mogli i ploviti… Još bolje, zašto ljudi ne bi mogli iskusiti kako je naći se s automobilom u vodi. Pa sam tako sjedila u modelu Yangwang U8 dok je do stakala bio u vodi. Kad senzori registriraju opasnost od vode, prozori se zatvaraju, a krovni se prozor otvara kako bi kroz njega putnici mogli izaći. U svakom od kotača aktivira se po jedan elektromotor, te se auto dalje kreće plutajući dok se ne izveze na obalu. Moćni U8 u Kini košta oko 140.000 eura. Njegov dolazak u Hrvatsku zasad se ne planira.

Budući da se u vrijeme mog boravka u Kini održavao Peking Auto Show, valjalo je potegnuti i do tamo. Kada ti je pred nosom stanica superbrzog vlaka, nema dileme oko načina prijevoza. Iako se radilo o stanici u predgrađu, najprije impresionira veličinom, a potom organizacijom. Sve izgleda i funkcionira kao na kakvom većem aerodromu. Na ulazu je skener dokumenata, ali i prtljage i putnika. Dokumenti se opet skeniraju prije ulaska na peron. Iako većinom na kineskom jeziku, sve je tako dobro označeno da je lako naći i pravi vlak i pravi vagon. Široka sjedala opremljena su stolićima i izvorom struje; naslon se može podešavati. Vlak je savršeno uredan, opremljen ekranima za zabavu i informiranje putnika. Svaki vagon ima zaseban prostor za prtljagu kod ulaza, a u svakom drugom je i restoran. Vlak vozi brzinom do 350 km/h, ali to se ne osjeti. Samo po objektima koji promiču ispred prozora može se zaključiti da je brzina impresivna. Nakon iskustva s kineskim brzim vlakom mogu reći samo ovo: da su naši vlakovi samo upola takvi, na posao bih se vozila vlakom. I ne samo na posao, i ne samo na gradskim rutama.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

U Pekingu je još naglašenija razlika između imućnih i onih koji to nisu, iako sam tu polarizaciju kineskog društva uočila već u Zhengzhouu. Peking je također spoj modernih i tradicionalnih elemenata, ali naglašeno high-tech spoj, s (još) više ultravisokih nebodera, s više velikih svjetlećih ekrana na zgradama. Automobili su ovdje luksuzniji – vidjela sam više Porschea, Aston Martina, Bentleyja, Maybacha. U skladu s tim, u centru Pekinga (ovo je prilično rastezljiv pojam za grad u kojem živi oko 21 milijun ljudi) prevladavaju trgovine ultraskupih modnih brendova. No kako raste luksuz i broj stanovnika, pada osjetljivost za druge. Promet je u Pekingu brutalan: za svoju sekundu za prolaz bore se pješaci, biciklisti, motociklisti, vozači automobila i autobusa. Svi pokušavaju proći na silu, nitko nikoga ne pušta. Vozačica Bentleyja stala je nasred raskrižja, usred skretanja, blokiravši prolaz svima, kako bi na mobitelu utipkala poruku. Nervozno trubljenje vozača autobusa – što je inače uobičajen način prometne komunikacije u Kini – samo ju je potaknulo da se još malo dulje zadrži usred raskrižja, otkud je onda obavila i telefonski razgovor.

Dodjelu registracijskih tablica za auto ovdje se zna čekati godinama, proces nalikuje lutriji, kažu lokalci. Električnih je automobila puno, ali na punionicama nema gužvi. Redova nema ni na benzinskim postajama. No gužve ima na cestama i parkiralištima. Mjesta za parkiranje tražena su roba i jako su skupa. Skup je i stambeni prostor – milijun dolara košta dvosobni stan u centru Pekinga. Ljudi zato bježe u povoljnije stanove u predgrađu. Tu im odluku olakšava odličan javni prijevoz i široko rasprostranjen sustav najma bicikala (15 yuana mjesečno, oko dva eura). Iako je to i povoljno i praktično, najviše ih se ipak odlučuje za skuter, u pravilu opremljen zaštitnom “jaknom” koja od prljavštine i hladnoće štiti vozača. Na svakom parkiralištu skutera “vrište” tako te šarene navlake s rukavicama, koje se navuku preko ručki skutera.

Kad vas put nanese u Peking, Zabranjeni grad i Kineski zid dvije su lokacije koje valja vidjeti. Nisam stigla oboje, pa sam se odlučila za Zabranjeni grad. Htjela sam vidjeti carski kompleks palača koji je od 1420. do 1912. godine bio rezidencija kineskih careva iz dinastija Ming i Qing, malo se iz high-tech budućnosti vratiti u prošlost. Most između budućnosti i prošlosti moderne su djevojke koje se vole odijevati kao princeze, kao konkubine. Štoviše, u ulici kojom se dolazi do Zabranjenoga grada je “tvornica princeza” u kojoj djevojke kupuju haljine, šminkaju se, izrađuju frizure… Kroz vrata potom izlaze prave kopije tradicionalnih konkubina – s mobitelima u rukama i tenisicama koje izviruju ispod dugih haljina. Odlaze se fotografirati ispred Zabranjenoga grada ili unutar njega, ako su se sjetile za osam eura barem tjedan dana unaprijed kupiti ulaznicu za tu atrakciju, jednu od najposjećenijih u Kini. Rado poziraju turistima, ne za novac, već iz zabave, a kostimirane sam vidjela i cijele obitelji.

Nakon tjedan dana Kine, nakon dva velika grada i usputno “dotaknutih” manjih mjesta, jesam li otputovala u budućnost? I pritom ne mislim na vremensku zonu, po kojoj zaista i jesam bila u budućnosti – šest sati ispred Hrvatske. Na to pitanje ne mogu jednoznačno odgovoriti, jednako kao i na ono želim li takvu budućnost. Nešto je naprednije, nešto nije. Nešto bih htjela, drugim bi se pak stvarima žestoko opirala. Vjerojatno ćemo i mi doći u fazu da umjesto novca i kartica koristimo aplikacije za plaćanje, pa ćemo naokolo hodati s dodatnim baterijama uz mobitele. Nije mi bio loš taj sustav, pogotovo jer se uz njega razvio cijeli biznis jeftinog najma baterija na mini postajama po ulicama. No što kad se mobitel pokvari ili ga izgubite?

Sat vremena s mačkom

Većina električnih automobila i hibrida u miksu na cestama također je dobra stvar, ali zato što nema prisile: svatko odabire tip pogona po svojim željama i mogućnostima. Zaseban prometni trak za skutere – fantastično! Samo da ih je naučiti da se tuda i voze, po mogućnosti s kacigom, bez mobitela i male djece na skuterima… Zatvor za vožnju u pijanom stanju? Da, molim, takav nam zakon treba. Susretljivost djelatnika u svim restoranima i trgovinama za svaku je pohvalu; mogu biti uzor drugima. Njihov kvartovski trgovački centar veći je, moderniji i s boljim trgovinama nego naš najraskošniji. Treba li nam baš takav centar? Ne treba, ali bilo bi lijepo da ga imamo, posebno s vidikovcem i šetalištem na krovu. Ono što me, pak, jako spustilo je “cat caffe” u Zhengzhouu, gdje ljudi plate da bi se malo družili s mačkom koju odaberu. Da ih netko odabere, mačke čekaju u malim drvenim boksovima s prozirnom prednjom stijenkom. Čekaju da se nekome svide na sat vremena, da bi ih nakon tih sat vremena u nešto većoj prostoriji s “dobročiniteljem” vratili u drvenu kutiju. Macama mala drvena kutija, ljudima mali stanovi u neboderima mravinjacima. Ni to nije budućnost kakvu želim. Ne želim živjeti u mravinjaku. Pokraj tih mravinjaka i u Zhengzhou i u Pekingu posvuda je puno zelenila, parkovi su jako lijepo uređeni. Sve je čisto, uredno. Više sam puta na zelenim površinama uz cestu – ali i na parkiralištu – vidjela obitelji kako objeduju na sklopivim stolovima i stolcima. U svojim malim stanovima nemaju prostora za obiteljski ručak.

Puno me toga u Kini iznenadilo. Većim je to dijelom tako jer sam u tu mnogoljudnu zemlju iz Hrvatske donijela i predrasude. Očekivala sam manje čiste javne prostore, manje susretljive ljude, skromnije automobile, jeftinije trgovine. Istina je potpuno suprotna, barem u velikim gradovima. Izvan njih, situacija je usporediva s onom u siromašnijim dijelovima Hrvatske. Sirotinja je svagdje – sirotinja.