Rast biljaka se potpomaže ne samo dušikom, već i fosforom i kalijem. To su neizostavne hranjive tvari, baš kao i takozvane sekundarne tvari poput sumpora, magnezija i kalcija. Njihov se udio u mineralnom umjetnom gnojivu može precizno prilagoditi potrebama agrarne proizvodnje.

Sve te zadaće u jednom određenom dijelu može naravno obaviti i organsko gnojivo – ono stajsko. Životinje jedu. Životinje proizvode izmet. I onda poljoprivrednici taj izmet, mješavinu krutih i tekućih fekalija,  „proliju“ na njivu. Često se to događa uz popriličnu dozu ljutnje susjeda koji žive u blizini polja, pogotovo zbog amonijaka u gnojivu koji smrdi i po nekoliko dana.

Manje stajskog gnojiva?

Do sada je politička deviza glasila: što manje stajskog gnojiva na polja! Ne samo zbog smrada, već zbog zaštite pitke vode. Ali ruski napad na Ukrajinu i po tom je pitanju politici pomrsio račune. Za proizvodnju umjetnog gnojiva je potreban plin. A zbog rata vlada oskudica plina. On je sve skuplji.

I tako omraženo stajsko gnojivo proživljava renesansu, piše Deutsche Welle. Udruženje njemačkih seljaka (DBV) je potvrdilo da je potražnja za stajskim gnojivom snažno porasla – pogotovo u kontekstu rasta cijena umjetnog gnojiva. Njegova cijena ne samo da je porasla 3 do 4 puta, već je jako teško i nabaviti umjetno gnojivo.

Edelhard Brinkmann iz „banke“ stajskog gnojiva Weser-Ems (poduzeće koje otkupljuje višak stajskog gnojiva kod poljoprivrednika i onda ga dalje prerađuje ili prodaje, nap. red.) za DW kaže da je potražnja za organskim gnojivom u prošloj godini „jako porasla“. I dodaje da razlog nije samo rast cijene plina, već i volatilnost cijena gnojiva: „Ono što danas košta 900 eura, sutra možete dobiti za 600.“ Naravno i obratno.

„Banka” stajskog gnojiva je svojevrsni posrednik na tržištu. Brinkmannov poslodavac posjeduje vlastiti vozni park i tako prebacuje gnojivo s jednog imanja na drugo – s onog gdje gnojivo nije potrebno na ono gdje je ono hitno potrebno. Troškove se, kaže nam Brinkmann, „prebacuje“ na kupce i prodavače. Neki su poljoprivrednici jednostavno sretni da se riješe izmeta svojih životinja, jer oni ne mogu tek tako kompletno gnojivo kojim raspolažu ispustiti na polja. Postoji maksimalna kvota za to, odnosno maksimalna količina gnojiva koje se smije “pustiti” na polja – između ostaloga i zbog zaštite susjeda i pitke vode. U Sjevernom Porajnju i Vestfaliji dozvoljena količina na zelenim površinama iznosi 50-60 kubičnih metara goveđeg gnojiva (40 kubika svinjskog) po hektaru tijekom jedne godine.

Manje mesa…

Iz politike oko ove teme stižu kontradiktorni navodi. Savezni ministar poljoprivrede Cem Özdemir u intervjuu za RTL/ntv 29. srpnja ove godine je rekao da u Njemačkoj uzgoj životinja i dalje ima smisla, pa i zbog toga da se tako proizvodi stajsko gnojivo kao „zamjena“ za mineralna gnojiva.

S druge strane je nužno i ograničavanje masovnog uzgoja životinja – kao doprinos zaštiti klime, napomenuo je ministar agrara: „Treba nam manje životinja, a te životinje trebaju dobiti više površine.“ Za klimatske promjene je odgovoran čovjek, pa se zato ljudi i moraju pobrinuti da posljedice klimatskih promjena ne budu prevelike, dodao je: „Na primjer tako da jedem manje mesa.”

Bez gnojiva nema hrane

Godišnje se u Njemačkoj na polja „iskrca“ i do tri milijuna tona čistog dušika. Otprilike 50% potječe iz umjetnog gnojiva, tvrdi Njemačko udruženje seljaka. Zato glavni tajnik DBV-a Bernhard Krüsken upozorava na moguću nestašicu umjetnoga gnojiva: „Za ovu smo sezonu koliko-toliko opskrbljeni, ali se brinemo oko iduće sezone.“ Ako u 2023. na tržištu ne bude mineralnog dušičnog gnojiva, „onda će žetva biti slabija“, dodaje on. U slučaju da se prepolovi količina gnojiva, mora se računati s 20-25 posto manjom količinom usjeva, kaže Krüsken: „Ako već govorimo o zimi i raspodjeli plina, onda moramo u vidu imati i činjenicu da je gnojivo potrebno za opskrbu hranom.”