Njemački sindikati sve češće gube svoje članstvo, a sve je manje i nekada popularnih radničkih vijeća u njemačkim kompanijama, piše britanski The Economist.

Iako u Njemačkoj radnici kojih u bilo kojoj kompaniji ima više od pet imaju pravo na osnivanje radničkog vijeća u 2011. godini radnička vijeća imalo je svega 12,5 posto tvrtki, godinu ranije bilo ih je u 13,4 posto tvrtki. Također svega 659 njemačkih tvrtki u svojim upravnim odborima ima zastupnike radnika čak oko 100 tvrtki manje nego godinu ranije, iako zakon to i dalje dopušta. Njemačko tržište rada se mijenja, a nove trendove čini se da bolje rpate posldavci nego sindikati, piše The Economist. Ono što se do nedavno i na razini Europske unije smatralo dobrim radnim zakonodavstvom u Njemačkoj više ne funkcionira. Naime, u razdoblju od 2008. do 2009. godine u Njemačkoj je postignut konsenzus između politike, vlasnika tvrtki i sindikata koji je podržao uvođenje skraćenog radnog vremena, smanjenje broja praznika i godišnjih odmora kao i smanjenje niz drugih radničkih prava, a sve s ciljem očuvanja radnih mjesta .

Takva politika odnosa prema radničkim pravima omogućila je Njemačkoj da zadrži visoku zaposlenost, a po izlasku iz recesije i obrazovanu i visokokvalificiranu radnu snagu. Model je to koji i Europska komisija često zaziva kao pravi put za sve članice Europske unije, ali i  model koji se provodio i 90-ih godina pod imenom “Mitbestimmung” i tada nailazio na veliki otpor upravo među sindikatima. Danas mnoge tvrtke u Njemačkoj smatraju kako je model odnosa prema radničkim pravima i sindikatima opet stigao do točke preokreta, piše The Economist.

Tvrtke tako polako, a s cilje zadržavanja fleksibilnosti i cijene rada, mijenjaju pravila odnosa prema radnicima. Najnoviji primjer tome je slučaj njemačkog Amazona koji zbog niskih plaća često proziva sindikat zaposlenih u njemačkoj trgovini Ver.di. Prozivke sindikata kao ni pokušaj organizacije štrajka nisu uspjele jer Amazon rijetko zapošljava za stalno pa ni ti radnici ne ostavaruju pravo na učlanjenje u sindikat.

Inače, se sindikati u Njemačkoj sve teže bore za radnička prava, a zadržavanje minimalnih iznosa plaća i povećanje broja članstva najveće su boljke. Gubitak članstva vezan je uz stare sindikate i tešku industriju koji članstvo gube jer kompanije u sektoru, kojih je sve manje i koje su izrazito pogođene gospodarskom krizom, režu broj zaposlenih.

Minimalne plaće pak su problem jer kompanije sve češće daju ugovore na određeno vrijeme i prilagođavaju broj radnih sati svojim potrebama te tako radnike plaćaju prema učinku, a ne satu. Kako zaključuje The Economist dodatno je ironija u činjenici kako su njemački model zazivali čak i preko Atlantika. Sindikati u Sjedinjenim Američkim Državama tražili su primjenu njemačkog modela u Volkswagenovoj tvornici u Tenneseeju, dok istovremeno njemački poslodavci polako model radničkih prava prilagođavaju upravo po uzoru na SAD.