Norveška već više od stoljeća primjenjuje godišnji porez na bogatstvo, jedan od rijetkih takvih modela u razvijenom svijetu, koji trenutačno izaziva pozornost europskih vlada suočenih s pritiscima za veću fiskalnu jednakost. Povećanje poreznog opterećenja nakon povratka laburista na vlast rezultiralo je rekordnim odljevom imućnih građana, no Oslo ustraje u obrani mjere kao jamca društvene kohezije i fiskalne solidnosti.

Stroži tzv. exit tax

Norveška je 2023. prikupila oko 32 milijarde kruna (2,7 milijardi eura) od poreza na neto bogatstvo, što je 0,6 posto BDP-a i rast prihoda uprkos velikom broju bogatih koji ode u inozemstvo. Porez od jedan posto na imovinu veću od 1,7 milijuna kruna (145.425 eura), uz dodatnih 1,1 posto na iznose iznad 20,7 milijuna kruna, uglavnom oporezuje najbogatije, no mnogi bogataši ipak napuštaju zemlju zbog visokih poreza i uvedenih mjera porezne kontrole, uključujući najstroži “exit tax” od 37,8 posto. Broj iseljenih s imovinom većom od deset milijuna kruna udvostručio se na više od 500 u posljednje dvije godine, a četvrtina među 400 najbogatijih sada živi ili je prebacila imovinu u inozemstvo, prenose izvori. Vlada tvrdi da porez na bogatstvo čini porezni sustav pravednijim i osigurava oko 0,6 posto BDP-a prihoda.

Prema procjenama norveškog ministarstva financija, bez tog poreza država bi morala dodatno povećati poreze na rad ili potrošnju kako bi nadoknadila isti iznos. Norveška sve prihode od nafte i plina ulaže u državni mirovinski fond, iz kojeg se godišnje smije povući najviše tri posto sredstava radi dugoročne fiskalne stabilnosti. Prema službenim analizama, teret poreza snose ponajviše najbogatiji, a javna objava poreznih prijava učvrstila je kulturu transparentnosti. Anketa provedena neposredno prije rujanskih izbora pokazala je da 39 posto Norvežana traži zadržavanje ili povećanje poreza na bogatstvo, dok ih 28 posto želi ukidanje.

Protivnici, među kojima brojni poduzetnici, upozoravaju da porez destimulira domaće vlasništvo i smanjuje konkurentnost, posebno pogađajući osnivače startupa koji ga plaćaju na vrijednost kapitala prije ostvarene dobiti. OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) bilježi da je udio rizičnog kapitala u Norveškoj upola manji nego u Švedskoj, a višestruko ispod američkog. Oko 40 posto iseljenih čine vlasnici tvrtki, a procjene pokazuju da bi novije mjere mogle dugoročno smanjiti rast za 1,3 posto BDP-a. Unatoč kritikama, ekonomisti porez i dalje vide kao politički alat za ravnotežu između jednakosti i poduzetništva.

EU ne slijedi Norvešku

Europske zemlje zasad oklijevaju slijediti norveški model; Francuska je odustala od sličnog poreza, dok britanski laburisti odbijaju formalni “wealth tax”, ali se ne odriču oporezivanja bogatih. Italija zadržava “flat tax” režim za strane rezidente. Norveški primjer jasno ilustrira kompromis: veća jednakost uz rizik investicijskog iseljavanja i posljedičnog utjecaja na dinamiku startupa i lokalnog poduzetništva. Dok svjetska bogataška elita – predvođena Britancima – migrira u porezno povoljnije sredine poput Švicarske, SAD-a ili UAE, norveški porezni model ostat će globalna referenca za fiskalnu politiku na raskrižju društvene solidarnosti i tržišne konkurentnosti.