Nedugo nakon što je Nelson Mandela 1994. godine inauguriran kao prvi predsjednik svih stanovnika Republike Južne Afrike, jedne su lokalne dnevne novine objavile intervju s njim pod golemim, masno otisnutim naslovom: "MANDELA: JA NISAM MESIJA".

To svjedoči koliko se mitova plelo oko ovog čovjeka i koliko nestvarna su bila očekivanja u vezi njega. Mandela danas ima 94 godine i nedavno je hospitaliziran zbog operacije žučnog kamenca i upale pluća, zadnje u nizu posljedica tuberkuloze od koje je patio tijekom godina provedenih u prašnjavom i prljavom zatvoru na otoku Robben. Iz bolnice se vratio u domu koji je izgradio u rodnom Transkeiju. Ovo je dobar trenutak za promišljanje o tome što je Mandelina ostavština njegovom narodu, kako dobra, tako i loša. Mandelin najveći dar Južnoj Africi jest kultura strpljivog kompromisa. On nije pobijedio aparthejd time što je proveo 27 godina u zatvoru i nakon toga se okoristio svojom moralnom nadmoći. Pobijedio je time što je proveo 27 godina u zatvoru i nakon toga sklopio opširan dogovor s onima koji su ga onamo poslali, dogovor kojime su privremeno zaštićena radna mjesta, zemlja i industrijsko bogatstvo bjelačke manjine, dogovor zbog kojega je obespravljena većina morala strpljivo čekati svoje obeštećenje, sporazum koji je minimalizirao prebjeg bjelačkog kapitala i stručnosti te odvratio dugotrajno krvoproliće. Ukratko, on je bio političar s velikim ciljevima, jasnom vizijom za budućnost, iznimno velikodušnog duha i dubokim zalihama discipline i snalažljivosti. Pri povratku u Južnu Afriku, nije me iznenadilo to što ova zemlja nije ispunila obećanja iz Mandelinih dana. Nije to njegova krivnja, ali jest dio njegove baštine. Jer ono što je ostavio za sobom nije još bila vlada u punom smislu te riječi, pa čak ni prava politička stranka, već pokret oslobođenja s mentalitetom, običajima i kulturom neprestane borbe.

Povijest nas uči da takvi pokreti oslobođenja ne prelaze bez muke tranziciju prema stabilnim demokracijama. Sjetimo se samo klimave baštine braće Castro, tiranije Mugabea u Zimbabveu, duge noćne more boljševika ili pada Kwamea Nkrumaha u autoritativnu vladavinu u Gani. Primjera ima u izobilju. Čak i prije naše vlastite revolucije moralo je doći do građanskog rata da se stvari srede. Stranka Afrički nacionalni kongres, koja bilježi sto godina postojanja, od ranih je dana bila konglomerat interesa i ideologija, od idealista raznoraznih političkih opredjeljenja do crnačkih nacionalista koji su žeđali za krvlju bjelačkih farmera, od komunista do onih naklonjenih Zapadu, od krivnjom prožetih bijelih liberala do oportunista željnih moći. Bile su tu frakcije iz dijaspore i one iz domovine, iz zatvora i iz podzemlja. Stoga je bilo neizbježno da će jednom kada pobijede zajedničkog neprijatelja u obliku bjelačke opresije zapasti u prepirke u vezi plijena i smjera kojim povesti zemlju.Pokreti oslobođenja, koji djeluju tajno i zavjerenički, cvjetaju na temeljima discipline i sumnje, a kažnjavaju otklon i pobunu. Tako je i Afrički nacionalni kongres u egzilu držao određene logore prema kojima se i najgori filmski prizori mučenja doimaju kao dječja igra. Naravno, Mandela se katkad odmaknuo od kolektiva i iskazivao neuobičajenu inicijativu. Najvažnije je to što je još dok je bio u zatvoru osjetio ranjivost bjelačkih vladara te pokrenuo preliminarne pregovore bez konzultacija sa stranačkim drugovima jer je bio siguran kako se oni ne bi s time složili. No u srcu je ipak ostao vjeran stranci, do te mjere da je dopustio stranačkim starješinama odabir svojega prvoga zamjenika predsjednika i nasljednika, čovjeka pod imenom Thabo Mbeki, koji mu se osobno i nije pretjerano sviđao te kojemu nije vjerovao.

Mbeki nije bio užasan predsjednik kako retuširana povijest njegove vladavine daje naslutiti. Proširio je sigurnosnu mrežu na mnogo očajnih ljudi i pridonio stvaranju poslovne klime naprednog svijeta zbog koje su se ulagači počeli osjećati dobrodošlo. No u konačnici je zapao u svojevrstan oblik paranoične izolacije, simptom čega je bilo njegovo ustrajanje u tvrdnji da je kriza AIDS-a u Južnoj Africi mit kojega su izmislili bijelci. Stranka mu je oduzela vlast grotesknim i pomalo ritualističkim poniženjem, iskazom sile koji je uobičajen za oslobodilačke stranke. Pokreti oslobođenja, kojima je cilj važniji od sredstva, nisu uvijek iskreni u vezi priznavanja tko su im prijatelji, a ni skrupulozni glede financijskih transakcija. Predsjednik Mandela nije za sobom ostavio nikakve dokaze o mitu, ali uvijek je bio dostupan poslovnim ljudima koji su se ulagivali stranki. Pod okriljem ljudskih prava, njegova je vlada prodavala oružje tako sjajnim primjerima boraca za ljudska prava kao što su Ruanda, Indonezija, Alžir i Kongo, u nekim slučajevima jednostavno nagrađujući režime koji su podržavali Afrički nacionalni kongres dok je bio u progonstvu. Prema "sukobu interesa" nerijetko se odnosi kao prema luksuzu dostupnom elitističkom tisku, pa je prirodno da neki od onih koji su dali svoj obol u borbi imaju beskrajan osjećaj da im je sve dopušteno. Tako s naslovnica ovdašnjih dnevnih novina svakodnevno iskaču vijesti o skandalima, koji započinju na samom vrhu s predsjednikom Jacobom Zumom, čije je jedino postignuće to što u usporedbi s njime Mbeki izgleda kao oličenje svih vrlina.

Zuma, naime, milijune državnog novca i sredstava interesnih skupina preusmjerava u širenje svojega raskošnog imanja u regiji Nkandla kojom haraju AIDS i siromaštvo. Jedno grubo mjerilo moralne propasti Južne Afrike bila bi usporedba Zumine tvrđave (s uzletištem za helikopter, teniskim terenom, nogometnim igralištem i podzemnim bunkerima) s utočištem za dane mirovine koje si je Mandela izgradio, čiji je nacrt kopiran prema kolibi upravitelja u zatvoru u kojemu je izdržavao kaznu, i to iz razloga tipičnog za Mandelu – jer je raspored prostorija bio sličan.Afrički nacionalni kongres nedavno je otvorio svoju petodnevnu izbornu konferenciju s namjerom obnove vodstva stranke, koje će se zatim naći na izbornom popisu 2014. godine. Zuma je bez ikakvih problema dobio drugi mandat na mjestu predsjednika stranke pobijedivši izazivača, svojega zamjenika Kgalemu Motlantha. U osamnaest godina koliko je na vlasti, vlada Afričkog nacionalnog kongresa uspjela je uspostaviti vrlo važan crnački srednji sloj (uglavnom u javnom, a ne privatnom sektoru) te malobrojniji, ali upadljivi sloj povlaštenih crnaca. No nije uspjela, a možda nije ni mogla značajno smanjiti jaz između najnižeg sloja koji i dalje živi u straćarama i sviju ostalih. Glavno je pitanje sada može li pokret kojega je Mandela ostavio u nasljeđe svojoj zemlji sazrjeti u vjerodostojniju vladu prije nego što javnosti nestane njezinog slavnog strpljenja te ne krene u potragu za novim mesijom.

Bill Keller