Prema posljednjim objavljenim podacima udruženja Gas LNG Europe, trenutna iskorištenost kapaciteta postojeća 22 LNG terminala na području Europe i Turske iznosi oko 20 posto.

Više je razloga za tako nisku brojku. Prvenstveno, u razdoblju od 2010. do kraja 2013. uvoz LNG-a u Europu gotovo se prepolovio – s 86,3 na 45,7 milijardi prostornih metara plina. U najvećoj mjeri to je posljedica pada potrošnje plina u Europi – u istom razdoblju pala je za 54,8 milijardi prostornih metara – no indikativno je da gotovo 80 posto tog smanjenja otpada na LNG. To je jasan pokazatelj da se ukapljeni prirodni plin u normalni tržišnim okolnostima cjenovno teško može mjeriti s plinom koji u Europu dolazi plinovodima – bilo iz Rusije ili Norveške. S druge strane, uz tako niske cijene plina niti Europa nije atraktivno tržište za proizvođače LNG-a. Zahvaljujući golemom porastu potrošnje danas se u Aziji može dobiti i premija od 50 posto u odnosu na europsku cijenu, a proteklih godina zabilježeni su i slučajevi da se terete LNG-a iz Europe preusmjeravalo u Aziju, jer je razlika u cijeni nadmašivala zbroj dodatnih troškova prijevoza i penala europskim kupcima.

O cjenovnom odnosu LNG-a i plina iz plinovoda svjedoči i projekt LNG terminala koji bi uskoro trebao početi s radom u poljskom Swinousciju. Temeljem dvadesetogodišnjeg ugovora s katarskim Qatargasom, Poljaci će za plin plaćati astronomsku cijenu od 600 dolara za tisuću prostornih metara plina – gotovo 50 posto više nego što plaćaju Gazpromu. Temeljem izračuna tamošnjeg analitičara Tomasza Kasowitza, zbog te razlike u cijeni poljska državna plinska kompanija PGNiG godišnje će gubiti oko 164 milijuna američkih dolara. Dakle, LNG u Europi nije konkurentan, nema niti opskrbe, niti kupaca, a u takvim okolnostima nemoguće je zatvoriti financijsku konstrukciju isplativosti povrata ulaganja od milijardu eura – koliko je vrijednost gradnje krčkog terminala i spojnih plinovoda. Iako mnogi smatraju kako bi se ta situacija mogla promijeniti nakon što SAD krajem 2016. bude spremna ukapljivati i izvoziti svoj trenutno vrlo jeftini plin iz škriljavca, i to je vrlo neizvjesno. Naime, tržišna je realnost da će američki plin biti usmjeren tamo gdje omogućava najveću zaradu, a to je trenutno Azija.

Tamošnja vlada može iz političkih razloga, koristeći sustav izvoznih carina dio proizvodnje usmjeriti prema Europi, no pitanje je kolike će to biti količine. Primejrice, prema nedavnoj analizi Centra za energetsku ekonomiju Sveučilišta u američkom Austinu, i uz vrlo konzervativne procjene troškova, američki plina uz lokalnu cijenu od 5 do 6 dolara po milijunu britanskih termalnih jedinica (btu) postaje cjenovno nekonkurentan prilikom izvoza u Europu. Inače, u veljači ove godine cijena plina na glavnom američkom tržištu Henry Hub dosegnula je 6 dolara,a sad se kreće okop 4,5 dolara. Ima li se na umu da se plin iz SAD-a još ne izvozi, jasno je da će već samim početkom izvoza ta cijena rasti, jer će lokalno dostupne količine biti manje. Puno će tu ovisiti i o sposobnosti američkih kompanija da zadrže proivodnju na trenutnoj razini, no diversifikacija europkog uvoza američkim plinom u ovom se trenutku čini poprilično neizvjesnom.  

Strateški projekt

Nisu važni samo komercijalni kriteriji

Jasno je kako se danas LNG terminale u Europi prvenstveno treba promatrati kao strateške projekte, o čijoj se gradnji ne odlučuje isključivo temeljem komercijalnih kriterija. U načelu, europske države koje su zadnjih godina ulagale u te objekte činile su to iz dva razloga – kako bi osigurale alternativni dobavni pravac za plin kojeg ranije nisu imale, te kako bi poboljšale svoju pregovaračku poziciju u odnosima s ruskim Gazpromom. U suštini, i u cjelokupnoj europskoj strategiji LNG terminali imaju takvu poziciju.