Marketing je do unazad nekoliko godina bio mjesto koje je davalo najviše glavnih direktora. Sada, po riječima Monike Hamori, profesorice ljudskih resursa s Instituto de Empresa u Madridu, financijski šefovi imaju sve više šansi dobiti jednu od najpoželjnijih fotelja zahvaljujući iskustvu u operativnom radu, a i vođenje dijela kompanije također je bitno.

CFO magazin, mlađi brat The Economist magazina, otkrio je 2005. godine da jednu petinu glavnih direktora u Americi čine bivši direktori financija, odnosno gotovo dvostruko više nego desetljeće prije. Važnost kvartalnog financijskog izvještaja i striktno poštovanje sve strožijih zakona doveli su financijske direktore pod svjetla reflektora i dali im priliku da zablistaju. Drugi faktor u napredovanju prema vrhu su i godine provedene u kompaniji. Istraživanje profesorice i njena suradnika Petera Cappellija s Wharton School u Philadelphiji pokazalo je kako oni vjerniji kompaniji u Americi dođu do vrha za 22 godine, a u Europi u prosjeku nešto kasnije za 24 godine. S druge strane, oni koje “ne drži mjesto” te u svojoj karijeri promijene četiri ili više kompanija, treba u prosjeku 26 godina kako bi postali glavni direktori. Ljudi koji dođu izvana bivaju promaknuti ovisno o svom potencijalu, jer o njima šefovi pribave dovoljno informacija i svjesni su njihovih mogućnosti. Kada izvršni direktori prelaze iz jedne kompanije u drugu, pokazalo je istraživanje, njihove su težnje u hijerarhiji mnogo manje. Međutim, vrijeme potrebno za stizanje na vrh sve se više smanjuje. Godine 1980. prosječno vrijeme za dolazak na sam vrh iznosilo je 28 godina, 2001. ono je iznosilo 24 godine. Uspješni glavni direktori danas potroše manje vremena na svakom poslu koji ih vodi do vrha. Na istom poslu u prosjeku ostaju četiri godine, promijene pet radnih mjesta prije nego što postanu glavni direktori, dok su nekad u projeku bili na šest radnih mjesta. Jedan od razloga za to ubrzanje u napredovanju je to što kompanijske hijerarhije više nisu tako vertikalne kao nekada. Sljedeće bitna činjenica je pojava žena na mjestima glavnih direktora.

U 2001. godini žene su činile 11 posto direktora u vodećim američkim kompanijama, a prema istraživanju koje je provela tvrtka Hamori/Cappelli ranih 80., nije bilo nijedne žene na mjestu glavnog direktora. SAD se obično smatra domom sirovog kapitalizma gdje mladi menadžeri skaču iz kompanije u kompaniju i krče svoj put prema vrhu. Ali istraživanje Hamori/Cappellija i konzultantske kuće Booz & Company pokazuje da je Europa mnogo dinamičniji i suroviji okoliš za glavne direktore nego što su to Amerika ili Japan. Za početak, europski glavni direktori su mlađi, prosječne starosti 54 godine, dok su u Americi prosječno stari 56 godina. Studija Hamori/Cappellija pokazuje da se 26 posto američkih direktora može svrstati u stariju životnu dob, dok ih je u Europi samo 17 posto. Europljani također imaju više problema jednom kad dođu na vrh. Redoviti godišnji izvještaj Booz & Companija pokazuje da je 17,6 posto europskih direktora napustilo prošle godine radno mjesto, za razliku od 15 posto u SAD-u i 10 posto u Japanu. Glavni direktori, pokazuje istraživanje, dulje traju u Americi: proječni ostanak na toj poziciji u prošlom desetljeću bio je nešto više od 9 godina. No u Europi su se u istom razdoblju direktori na radnom mjestu prosječno zadržali 7 godina. Štoviše, zapanjujućih 37 posto promjena na vrhu u Europi više ili manje su otkazi, tvrde u Boozu, u usporedbi sa samo 27 posto u Americi i 12 posto u Japanu. Booz razloge za to nalazi u recentnim postrožavanjima pravila korporativnog upravljanja u Europi. Jedan Boozov zaključak zajednički je za obje strane Atlantika: gledajući unazad nekoliko godina, razmimoilaženja u upravnim odborima i borba za moć leže iza trećine otkaza glavnim direktorima. Ukratko, dioničari su se pobrinuli da se njihova prisutnost osjeti, što je dodatni pritisak na direktore i njihove pozicije.