Dogovor o uštedama plina i prevladavanju aktualne energetske krize koji su članice Europske unije dogovorile prošli tjedan neće puno pomoći ako se ne riješi ključni problem – sklapanje bilateralnih ugovora između država koji omogućuju međusobno dijeljenje plina. Kako navodi Reuters, trenutno samo šačica država ima sklopljene takve ugovore.

Teorija i praksa
Naime, samo šest država trenutno ima potpisane takve ugovore što znači da većina članica Europske unije nema jasne odredbe kako će i kada dijeliti zalihe plina te kako će biti organizirano plaćanje za te transakcije.

“Bilateralni ugovori su stvarno jedina stvar koja će biti bitna ako se stvarno dogodi kriza s opskrbom”, tumači Christian Egenhofer, istraživač Centra za europske političke studije. “Ugovori definiraju pravne odredbe, kompenzacije, financiranje, ali i infrastrukturna pitanja”, dodaje Egenhofer.

Podsjetimo, pribojavajući se da mogućnosti da Rusija potpuno prekine isporuku plina u Europu, članice EU-a dogovorile su smanjenje potrošnje za 15 posto tijekom zime, zatim punjenje skladišta plina te omogućavanje dijeljenja zaliha.

Međutim, na pojedinim je državama da urede kako će se dijeljenje plina napraviti u praksi. Europsko zakonodavstvo nalaže državama-članicama da šalju plin u susjedne države čija se kućanstva ili osnovne funkcije, poput bolnica, suočavaju s ozbiljnom nestašicom energenata.

Za takvu situaciju potrebni su bilateralni ugovori. Međutim, trenutno takve ugovore imaju samo Njemačka i Austrija, Litva i Letonija te Italija i Slovenija.

“To nije dovoljno”, kazala je prošlog mjeseca europska povjerenica za energetsku politiku Kadri Simson, zatraživši od članica sklapanje dodatnih ugovora. Međutim, tek šačica država nešto radi po tom pitanju.

Njemačko-češki ugovor trebao bi biti potpisan do početka zime, a Njemačka radi i na sličnim sporazumima s Poljskom i Italijom, navodi ministarstvo gospodarstva u Berlinu.

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Potrebni mehanizam
Merđutim, neke države koje snažno ovise o ruskom plinu – poput Mađarske koja nema izlaz na more gdje bi mogla sagraditi LNG terminal – nemaju još ni jedan takav ugovor. Nakon najvećeg europskog gospodarstva, Njemačke, Francuska i Italija najveći su potrošači plina u Europi.

Kao što je već navedeno, Italija ima jedan ugovor, no Francuska nema nijedan. Viši dužnosnik talijanske vlade kazao je za Reuters da Rim pregovara s Grčkom o mogućnostima zakupa skladišta plina. Francusko ministarstvo energetike kaže kako u ovom trenutku po tom pitanju ne radi ništa.

Simone Tagliapietra, analitičar briselskog think-tanka Bruegel, smatra kako bi se na razini Europske unije trebao napraviti širi plan plaćanja koji bi omogućio međusobne transakcije među članicama za dijeljenje plina.

“Bez takvog kompenzacijskog mehanizma bit će teško osigurati solidarnost”, kaže Tagliapietra. Dodaje kako bi Njemačka, kao najveća ekonomija snažno ovisna o ruskom plinu, trebala biti prva koja će doprinijeti takvom mehanizmu.

Bez detaljnih definicija o dijeljenju plina “može se dogoditi da nećemo vidjeti onu razinu solidarnosti koja je trenutno na papiru”, ističe taj analitičar. Ideja o financijskim kompenzacijama mogla bi se svidjeti državama poput Grčke i Španjolske od kojih je Bruxelles također zatražio da štede plin kako bi pomogle državama koje su godinama njegovale bliske odnose s Moskvom.

Primjerice, Španjolska ne ovisi o ruskom plinu, a EU diplomati kažu kako poziv na solidarnost iz Bruxellesa nije najbolje zvučao u nekim članicama koje se još prisjećaju njemačkih kritika njihovih ekonomskih politika tijekom prošle financijske krize.