Kakvu to igru Donald Trump zapravo igra? Već mjesecima ne jenjavaju rasprave na tu temu, makar uopće nije izvjesno da se aktualni američki predsjednik doista vodi nekakvom velikom idejom ili koherentnom strategijom dok vuče impulzivne i problematične poteze koji svijet guraju ka trgovinskom ratu, usput bacajući u očaj horde investitora širom svijeta.

To mnoge ipak nije spriječilo da pokušaju pronaći red i nekakvu nit vodilju koja bi mogla pomiriti obilje proklamiranih ciljeva i kaotičnih odluka Bijele kuće te zaobići niz kontradiktornosti koje je moguće iščitati iz javnih nastupa ključnih aktera.

Trump biračima obećava niže cijene, ali istodobno uvodi i drastično više carine na proizvode iz inozemstva koje je u kratkom roku nemoguće supstituirati domaćom proizvodnjom što onda neminovno vodi ka – rastu cijena. S jedne strane govori o potrebi značajne redukcije proračunskog deficita i javnog duga, a istodobno najavljuje brojne porezne olakšice što je u praksi nemoguće pomiriti.

Njegovi suradnici tvrde kako će pad poreznih prihoda u državnoj blagajni biti nadoknađen znatno većim priljevom s osnova viših carina, makar je Trump naprasno odgodio implementaciju sporne odluke o “recipročnim carinama” (koje to nisu!) na tri mjeseca, potvrđujući još jednom pretpostavku kako su carine zapravo tek vrlo potentna poluga u pregovorima s vanjskotrgovinskim partnerima (ne i značajan izvor prihoda).

Poražavajuća slika
“Ova je zemlja više napredovala u posljednja tri tjedna nego u zadnje četiri godine”, bubnuo je Trump sredinom veljače i ostao živ. Tada je još uživao kakvu-takvu naklonost financijskih tržišta, u iščekivanju poreznog rasterećenja, kresanja državne potrošnje i vala deregulacije, koji bi redom itekako trebali ići na ruku korporativnom sektoru.

Nepuna tri mjeseca nakon inauguracije stvari izgledaju prilično loše, a opipljivih rezultata koji bi poduprli arogantnu tvrdnju iz veljače – nema. Ili još bolje, njegovi gorljivi poklonici zasad ne uspijevaju ponuditi iole uvjerljive argumente kojima bi potkrijepili tezu o pozitivnim pomacima. Drugim riječima, ishod Trumpovog “peterodimenzionalnog šaha” zasad izgleda prilično poražavajuće.

Svojim je odlukama ubrizgao tek ogromnu količinu neizvjesnosti koje se ulagači gnušaju pa razočaravajuća izvedba dionica nakon masovne rasprodaje na Wall Streetu ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Od 20. siječnja (datum službene predsjedničke inauguracije) naovamo, S&P 500 se spustio u minus od 10 posto što se na neki način ima smatrati još i podnošljivim gubitkom kada se uzme u obzir da je indeks na vrhuncu panične likvidacije sredinom prošloga tjedna bilježio minus od čak 17 posto, skliznuvši privremeno ispod granice od 5000 bodova do najniže razine još od travnja prošle godine.

Korporativni program

ENT Summer Camp – 25 godina razvojnih prilika za mlade

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Sve to unatoč inicijalnom optimizmu koji je indeks, neposredno nakon inauguracije, nešto više od dva mjeseca nakon izbora, odvukao do niza novih rekorda. Izvedba američkih burzovnih indeksa, koji su za sobom povukli i ostatak svijeta, zorno svjedoči o (ne)povjerenju ulagača, ali je u kontekstu dugoročnih ciljeva aktualne administracije manje bitna. Ima puno važnijih stvari od toga, a jedna je svakako kretanje dugoročnih kamatnih stopa, odnosno trošak zaduživanja kojim Bijela kuća financira deficit.

Nažalost, stvari ni tu ne izgledaju bajno: prinosi na desetogodišnje američke državne obveznice u travnju su, paralelno s objavom “recipročnih carina”, dramatično porasli (sa 4% na 4,5% u samo tjedan dana), dijelom uslijed panične rasprodaje obveznica isprovocirane velikom volatilnošću iza koje se, između ostaloga, jasno može nazrijeti strah od rasta inflacije i odgovarajuće reakcije monetarnih vlasti u vidu povećanja kratkoročnih kamatnih stopa. Pritom, onaj najgori scenarij podrazumijeva stagflaciju, pogubnu kombinaciju ekonomske stagnacije i visoke inflacije.

Suprotno uvriježenoj praksi, rast prinosa na državne obveznice ovoga puta nije pratio i uobičajeni rast dolara izveden iz rasta kamatnog diferencijala u korist američke valute. Mnogi su to protumačili kao pad povjerenja ulagača u dolar (što se posredno može tumačiti i kao negativna ocjena ekonomske politike Bijele kuće), a što je u ovom trenutku možda još važnije, deprecijacija dolara prijeti rasplamsavanjem inflacije jer dodatno poskupljuje proizvode iz uvoza i predstavlja ozbiljan udar na životni standard građana, čak i uz odgodu najavljenih carina.

Utjeha jeftina nafta
Potonjima su u svem tom kaosu jedina utjeha niže cijene fosilnih goriva, uvjetovane snažnim padom cijena sirove nafte na koje snažno djeluju dva ključna faktora: povećanje proizvodnje koje je obznanio OPEC (Trump je u tom slučaju možda odigrao i ključnu ulogu, makar je pitanje po koju cijenu) te strah od globalne recesije koja bi mogla ozbiljno sniziti potražnju. Cijena WTI barela sirove nafte trenutno vrluda oko granice od 60 dolara, a u jednom se trenutku spustila sve do 55 dolara, najniže razine u posljednje četiri godine.

No to teško može biti dovoljno za prolaznu ocjenu iz perspektive američkih građana. Osobito ako neartikulirano petljanje s carinama u značajnoj mjeri ohladi optimizam investitora i poništi obećavajuće najave krupnih dugoročnih investicija na američkom tlu. Do tada tek ostaje konstatirati kako je u suverenoj vladavini Donalda Trumpa, koji uporno zaobilazi Kongres i ignorira institucije, logiku zasad gotovo nemoguće detektirati.