Prosvjedi koji su proteklog tjedna zahvatili Bosnu i Hercegovinu zbog loše ekonomske situacije, skrenuli su pozornost na nekadašnju industrijsku bazu te zemlje, a koja je u tranziciji uglavnom nestala. Nemiri su započeli i bili najžešći u Tuzli koja je nekada bila središte snažne kemijske industrije. 

Loša privatizacija
Tu su se nalazili Polihem, Dita, Guming, Konjuh i niz drugih koji su izravno zapošljavali 10-ak tisuća radnika, a od njih je živjelo i 50 tisuća ljudi. Za usporedbu, trenutno u Tuzlanskom kantonu ima ukupno 80 tisuća zaposlenih i 100 tisuća nezaposlenih. Prema statistici bosansko-hercegovačke gospodarske komore, u toj zemlji trenutno djeluje 55 tvrtki iz sektora kemijske industrije te još njih osam u segmentu farmacije i proizvodnje medicinske opreme. No, iako nema točnih podataka o broju zaposlenih u tim tvrtkama jasno je da se radi o mizernim brojkama. Polihem, koji je proizvodio kiseline i lužine, zapošljavao je 1200 radnika, a imao je prihod od 60-ak milijuna eura godišnje. Deutsche Welle prenosi riječi Kariba Kopića, sindikalnog povjerenika u Polihemu koji kaže da je za propast tvornice uglavnom kriva politika koja je manipulirala s privatizacijom pogodujući "politički podobnima".

"Politika je imenovala direktore koji su bili podobni, ali nesposobni. Poduzeće je tonulo u dugove, najviše prema Elektroprivredi BiH. Mi smo tada bili poduzeće od strateškog interesa za državu. No, nama su prodavali kilovat struje za 18 pfeninga, a Aluminijskom kombinatu u Mostaru, koji je također bilo poduzeće od strateškog značaja, cijena kilovata je bila četiri pfeninga po kilovatu", pojašnjava Kopić. Na kraju je tvrtku za 10,7 milijuna KM-a preuzeo poljski Organic Trade koji nikada nije realizirao najavljenu investiciju od 70 milijuna maraka te povećao proizvodnju, pravdajući to situacijom na tržištu. Polihem je danas češći gost crnih kronika nego gospodarskih rubrika zbog sporova koji se vode oko utvrđivanja krivca za propast i nastale dugove. 

Vrijedno zemljište
I nekadašnji najznačajniji proizvođač deterdženata za kućanstvo u bivšoj Jugoslaviji, Dita, imao je sličnu sudbinu. Krajem 1990-ih je u Diti bilo 786 radnika, koji su dobrim dijelom otkupili dionice svojeg poduzeća. I tu je politika krojila kadroviranje i uprave koje su tvrtku dovele na rub. Za suradnju s Ditom je bio zainteresiran njemački Rekitt Benckiser, no posao nikada nije bio zaključen. Nakon toga je u tvrtku ušao strateški partner u vidu sarajevske Lore koja je Ditu "dobila" za 680 tisuća maraka. Bivši radnici tvrde da su toliko vrijedili samo gotovi proizvodi na zalihama i sirovine koje su tada bile u skladištima. Lora je dobila i 8,2 hektara vrijednog zemljišta, a Ditu je koristila za zaduživanja. Početkom 2013. kao partner se pojavljuje i Beohemija iz Zrenjanina, no i to je propalo. Ekonomisti u BiH upozoravaju da neki radnici i danas žive u zabludi kako bi industrijski divovi iz SFRJ na isti način mogli funkcionirali i danas. No, činjenica je da su mnoge tvrtke u socijalizmu imale previše radnika. Konkurencija tijekom ratnih godina nije spavala te su izgubljena važna tržišta i poslovni partneri, a tehnologija je napredovala.