Masovni prosvjedi koji su uslijedili nakon što je policajac iz Minneapolisa ubio Georgea Floyda prosvjedi su protiv sustavnog rasizma i policijske brutalnosti u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i još puno više toga.

Oni koji su izašli na ulice u više od 100 američkih gradova utjelovljuju širu kritiku predsjednika Donalda Trumpa i onoga što on predstavlja. Ogromna potklasa sve zaduženijih, socijalno nemobilnijih Amerikanaca – Afroamerikanaca, Latinoamerikanaca i u sve većoj mjeri bijelaca – pobunila se protiv sustava koji ih je iznevjerio.

Taj fenomen nije ograničen na SAD, naravno. Samo 2019., masovne demonstracije unijele su nemir u Boliviju, Čile, Kolumbiju, Francusku, Hong Kong, Indiju, Iran, Irak, Libanon, Maleziju, i Pakistan, među ostalim zemljama. Iako je svaka od tih epizoda imala drugačiji okidač, sve su one odražavale ogorčenost ekonomskim boljkama, korupcijom i manjkom ekonomskih prilika.

Nova klasa otuđenih radnika

Isti čimbenici pomažu u objašnjenju rastuće izborne potpore populističkim i autoritativnim vođama tijekom posljednjih godina. Nakon financijske krize 2008. godine, brojne firme pokušavale su potaknuti profitabilnost rezanjem troškova, počevši od radne snage.

Umjesto zapošljavanja radnika temeljem formalnih ugovora o radu s dobrim plaćama i beneficijama, kompanije su usvojile model temeljen na honorarnom radu ili na pola radnog vremena, plaćanju po satu, gig gospodarstvu (s kratkotrajnim poslovima), slobodnom radu i ugovornim poslovima, stvorivši ono što ekonomist Guy Standing naziva «prekarijatom». Unutar te skupine, on objašnjava «unutarnje podjele dovele su do nitkovizacije migranata i ostalih ranjivih skupina, a neke su podložne opasnostima političkog ekstremizma».

Prekarijat je suvremena verzija Karl Marxovog proletarijata: nova klasa otuđenih, nesigurnih radnika zrelih za radikalizaciju i mobilizaciju protiv plutokracije (ili onoga što je Marx nazvao buržoazijom). Ta klasa ponovno raste, sada kada uvelike prezadužene korporacije reagiraju na krizu uzrokovanom bolešću Covid-19 kao što su činile nakon zapošljavanja 2008.: uzimajući pakete spasa i ostvarujući ciljeve zarade rezanjem troškova radne snage.

Jedan segment prekarijata sastoji se od mlađih, manje obrazovanih bijelih vjerskih konzervativaca u malim gradovima i polu-ruralnim područjima koji su glasali za Trumpa 2016. Nadali su se da će on zaista učiniti nešto vezano uz ekonomski «pokolj» koji je opisao u svom inauguracijskom govoru.

Međutim, dok se Trump prikazivao populistom, upravljao je poput plutokrata, smanjujući poreze za bogate, udarajući po radnicima i sindikatima, potkopavajući zakon o povoljnoj zdravstvenoj zaštiti nazvan Obamacare i na druge načine pogodujući politici koja je naštetila brojnim ljudima koji su za njega glasali.

No američki prekarijat također uključuje urbane, sekularne fakultetski obrazovane progresivce koji su se posljednjih godina mobilizirali iza ljevičarskih političara kao što su senator Bernie Sanders iz Vermonta i Elizabeth Warren iz Massachusettsa. Ta je skupina izašla na ulice tražiti ne samo rasnu pravdu, već i ekonomske prilike (doduše, ta su dva pitanja usko povezana).

To ne bi trebalo biti iznenađenje, s obzirom na to da su dohodovna nejednakost i nejednakost u raspodjeli bogatstva u porastu već desetljećima, uslijed niza čimbenika, uključujući globalizaciju, trgovinu, migraciju, automatizaciju, slabljenje organiziranog rada, uspon tržišta na kojem pobjednik uzima sve i rasnu diskriminaciju.

Rasno i socijalno segregirani obrazovni sustav potiče mit o meritokraciji istovremeno konsolidirajući poziciju elita, čija djeca konzistentno dobivaju pristup najboljim akademskim institucijama i zatim uzimaju najbolja radna mjesta.

Pljačkaju SAD desetljećima

U međuvremenu ti su trendovi stvorili političku petlju povratnih informacija kroz lobiranje, financiranje kampanja i ostale oblike utjecaja, što je dodatno ukorijenilo porezni i regulatorni režim koji pogoduje bogatima. Nije začuđujuće da je, kao što je poznato, Warren Buffett sarkastično primijetio, granična porezna stopa njegove tajnice veća od njegove.

Plutokrati poput Trumpa i njegovi kompanjoni pljačkaju SAD već desetljećima, upotrebljavajući visokotehnološke financijske alate, rupe u poreznom i stečajnom zakonu i ostale metode cijeđenja bogatstva i dohotka iz srednje i radničke klase.

Nije tajna da je ono što je dobro za Wall Street loše za Main Street, zbog čega su glavni burzovni indeksi dosegnuli nove rekordne razine usporedno s nastajanjem praznina u srednjoj klasi i njenim padanjem u još dublji očaj. Uslijed činjenice da najbogatijih 10% posjeduje 84% svih dionica, a onih 75% s dna ljestvice ne posjeduje niti jednu, rastuće tržište dionica ne čini apsolutno ništa za bogatstvo dvije trećine Amerikanaca.

Kao što ekonomist Thomas Philippon pokazuje u Velikom obratu, koncentracija oligopolističke moći u rukama najvećih američkih korporacija dodatno pogoršava nejednakost i ostavlja obične građane marginaliziranima. Američki san je zasigurno uvijek bio više aspiracija nego stvarnost. Economska, socijalna i intergeneracijska mobilnost uvijek su podbacili po pitanju onoga što bi mit o muškarcu ili ženi koji su sve postigli samo vlastitim trudom naveli nekoga da očekuje.

No uslijed trenutnog smanjenja socijalne mobilnosti usporedno s rastom nejednakosti, današnji mladi ljudi s pravom su ljuti.