Pitanje koje bi potpuno uništilo mogućnost zaposlenja Angel Feng uvijek bi postavili posljednje.

Ova 26-godišnjakinja s diplomom poslovne škole u Francuskoj koja tečno govori kineski, engleski, francuski i japanski, nedavno je obavila nekoliko razgovora za posao u pekinškim tvrtkama.“Direktor bi mi postavio nekoliko pitanja o mojim kvalifikacijama, a zatim bi rekao: Vidim da ste se upravo udali. Kad planirate roditi?”, ispričala je Angel.Trideset godina nakon početka vrtoglavih kineskih ekonomskih reformi, mnogo se toga promijenilo za žene. Za razliku od njihovih majki, čije je radne, a često i privatne živote, određivala država, žene danas većinom mogu birati svoj put. Žene sa sela više nisu ograničene na zadruge, a ženama iz gradova više se ne dodjeljuje cjeloživotno radno mjesto, te ne trebaju dozvolu za vjenčanje od svoje radne jedinice, premda se sve moraju prijaviti za dozvolu ukoliko žele imati dijete. No, snažne kulturalne tradicije, koje muškarce vrednuju više od žena, a koje su dugo bile neaktivne zbog službene komunističke podrške ženskih prava, ovih dana ponovno dobivaju na jačini. Mnogi poslodavci ne zapošljavaju žene na ovom tržištu na kojem ima previše radne snage, a na žene se gleda kao na dodatni trošak zbog obve ze plaćanja porodiljnog dopusta i porođaja. Naime, zakonom je određeno da poslodavci moraju pripomoći u pokrivanju navedenih troškova, pa feministice sada zahtijevaju državno zdravstveno osiguranje porođaja kako bi se smanjila diskriminacija. “Glavni problem s kojim se suočavamo je zbunjenost glede onoga što jesmo i što bismo trebale biti”, tvrdi kolumnistica Qin Liwen. “Trebam li biti snažna žena, zarađivati i graditi karijeru, možda se i obogatiti, ali istodobno riskirati da ne nađem muža i nemam dijete? Ili se trebam udati, biti kućanica i majka, podržavati supruga i obrazovati dijete? Ili bih trebala biti proračunata – udati se za bogataša, vozikati se uokolo u BMW-u i zažmiriti na njegove ljubavnice?”

Nakon iznimno nezadovoljavajućeg, ali kratkotrajnog rada u privatnoj tvrtki u kojoj je zarađivala oko 5000 juana ili oko 750 dolara mjesečno, Angel Feng zaposlila se u “poludržavnoj” organizaciji u ovlasti Ministarstva obrazovanja.Plaća je manja, ali ima povlastice koje podsjećaju na dane socijalizma, kao što je naknada za stanovanje. “Državne tvrtke popularne su među ženama jer su im prava ondje bolje zaštićena”, tvrdi Feng Yuan, voditeljica Centra za ženske studije na fakultetu Shantou. Guo Jianmei, upraviteljica pekinškog Centra Zhongze za pravno savjetovanje i usluge ženama ustrajna je u tvrdnji da su žene danas u boljem položaju nego prije trideset godina. “Znaju mnogo više o vlastitim pravima”, izjavila je. “Obrazovanije su. Ženama s natjecateljskim duhom sada se pruža toliko prilika, bile one poslovne žene, znanstvenice, poljoprivrednice, pa čak i politički vođe.” Barem na papiru, ženska su prava dobro zaštićena. Ravnopravnost spolova je izričita i jasna vladina politika, a seksualno zlostavljanje protuzakonito je od 2005.No, ipak je rodna diskriminacija sveprisutna. Tek nekolicina žena usuđuje se tužiti poslodavca zbog nepoštenog odabira prilikom zapošljavanja, odbijanja žena zbog trudnoće ili porodiljnog dopusta te zbog seksualnog zlostavljanja, tvrde poznavatelji situacije. Uobičajeno je da poslodavci u oglasima za posao navode željeni spol, dob i izgled zaposlenika. No, Feng Yuan smatra da se glavni problem nalazi u činjenici da zakon ne definira diskriminaciju prema spolu. Također, prema zakonu, žene odlaze u mirovinu pet godina prije muškaraca, zbog čega im se smanjuje kako zarada, tako i mirovina.Prema istraživanju Yang Juhua iz Kineskog centra za istraživanje stanovništva i razvoja pri sveučilištu Renmin, 2008. godine 67,5 posto Kineskinja starijih od 15 godina bilo je zaposleno.

Taj podatak predstavlja pad u odnosu na najnovije vladine podatke iz 2000., prema kojima je 71,52 posto Kineskinja i 82,47 posto Kineza bilo u stalnom radnom odnosu. Yang Juhua izračunala je da žene u prosjeku zarađuju 63,5 posto muške plaće. A opet, postoje i brojne priče o uspjehu. Shi Zailhong, rođena u siromašnoj seljačkoj obitelji u središnjoj pokrajini Anhui, 1987. došla je u Peking te se zaposlila kao dadilja i zarađivala 40 juana mjesečno. Sada joj je 41 godina i ima 10 poslova, većinom vezanih uz čišćenje i održavanje te brigu o djeci, a zarađuje 7000 juana mjesečno. Sa suprugom, koji ima vlastito maleno poduzeće, kupila je stan izvan Pekinga za pola milijuna juana, što je zapanjujuće postignuće za migranticu i radnicu sa završenih samo pet razreda škole. “Iskoristila sam svaku priliku koja mi se pružila”, objašnjava. Sada po zakonu smije i prijaviti djecu na svoju adresu jer kupnjom nekretnine dobivate to pravo. Djeca su dosad živjela na selu kod njenih roditelja. Liu Yan (42) je uspješna poslovna savjetnica. Razvedena je i ima kćer. Sama kći glumca i operne pjevačice iz pokrajine Sečuan, profinjena je i ima razgranatu mrežu kontakata. “Cijelog života sam slobodna i izravna”, rekla nam je. “Ali, obitelj me često naziva glupom zbog toga.” Misli kako su šanse da se ponovno uda neznatne. “Tradicija se vratila na velika vrata, što nije baš uvijek dobro”, objasnila je. “S kineskim muškarcima, postoji granica koja se ne prelazi. Oni imaju obraz kojega se mora poštivati. Ionako me većina njih ne smatra ženstvenom. Sviđaju im se mlađe djevojke. Misle da je žena lijepa kad je slatka.” Konkubine, koje su komunisti zabranili nakon što su 1949. preuzeli vlast, ponovno se pojavljuju. “Želim biti sretna”, rekla je Yan. “Ali to ne bih mogla prihvatiti.”

Didi Kirsten Tatlow