Mediji ovih dana donose vijest koja se ovako može sažeti: Iza okretišta Prečko u Zagrebu planira se novo naselje od osam zgrada po osam katova, uz vrtić i školu, što je privuklo pozornost čitatelja nakon pregleda sedam novih lokacija za gradnju stanova.
Projekt tvrtke Allegheny Financial bit će smješten na dijelu neuređenog zemljišta na Savskoj Opatovini, a krajem godine ponudit će stanove za mlađe obitelji i kupce srednje kategorije. Uskoro počinje i gradnja prvog od četiri luksuznija nebodera na Zavrtnici, gdje će stanovi na višim katovima biti skuplji.
Ta me je vijest nadahnula da sumiran 35 godina mlade obnovljene hrvatske državnosti, ovako nekako:
Izvorni konzervativizam
U Hrvatskoj se politička aktivnost nikada nije shvaćala kao pokušaj promjene, nego kao sofisticiran oblik političke interpasivnosti. Djeluje se da bi se spriječilo djelovanje; glasa se da bi se neutralizirala volja; govori se da bi se izbjeglo imenovanje. Politika je ovdje odavno prestala biti prostor konflikta i postala je tehnika odgađanja. Zato je Lampedusina formula – treba promijeniti sve da se ne bi promijenilo ništa – u Hrvatskoj prestala biti metafora i postala opis stvarnog stanja. Promjene su dopuštene, dapače, poželjne, ali isključivo pod uvjetom da ne zadiru u temeljne odnose moći. Sve se može mijenjati, osim onoga zbog čega bi promjena imala smisla.
Iz perspektive 2026. jasno je da izborne “promjene” nikada nisu bile usmjerene prema političkoj transformaciji društva. Građani su u pravilu izražavali nezadovoljstvo načinom života, ne strukturom koja ga proizvodi. Za građane je grijeh struktura svetog Ivana Pavla II. presofisticiran koncept. Željelo se živjeti bolje, ali se nije željelo živjeti drukčije, a to nikada nije bilo dovoljno – niti je moglo biti. Jer, temeljni problem Hrvatske nikada nije bio isključivo ekonomski. Nije riječ samo o nejednakosti, siromaštvu ili “krizi kapitalizma”, nego o insuficijenciji demokracije same. Ne o njezinu neuspjehu, nego o njezinu svjesnom ograničenju. Demokracija je ovdje dopuštena kao procedura, ali ne i kao sredstvo preispitivanja temelja poretka.
Zato danas, s vremenskim odmakom, više nema smisla zazivati “poštenije” političare, “pametnije” elite ili “moralniju” vlast. Hrvatska je imala inteligentne, relativno čestite i osobno nekorumpirane aktere. Ništa se zbog toga nije promijenilo – ne zato što su bili slabi, nego zato što nisu smjeli biti jaki. Jer, stvarni centri moći nikada nisu bili vidljivi, niti podložni izbornoj smjeni.
Ako hrvatsku politiku shvatimo ozbiljno, kao istinu vlastitog privida, ostaje pitanje: čime se ona zapravo bavi? Agenda je već desetljećima unaprijed zadana. Pravosuđe je bilo eksternalizirano, ekonomija uvjetovana, vanjska politika prepisana. Ono što je ostalo kao “nacionalni sadržaj politike” svelo se na raspolaganje prostorom: nekretnine, obala, resursi, koncesije. Monopoly kao paradržavni program. Grunt kao playground Underground Overlordsa. Da se to prevesti, ali svi razumiju što govorim. U takvom sustavu svatko je vrlo brzo shvatio jednostavnu činjenicu: ako nisi unutra, zauvijek si vani. Isključenje nije privremeno stanje, nego trajni status. Homo sacer tranzicije: biološki živ, politički i socijalno nevidljiv. Život u Hrvatskoj dizajniran je krvavo jednostavno: ako si unutra, u novalskoudbaškoj mezalijansi, onda igraš i živ si, ako si vani, isključen, onda si tek biološki živ, ali politički i socijalno ne postojiš.
Stoga, tek naizgled paradoksalno, posao hrvatske politike nikada nije bio spriječiti petrifikaciju društvenih odnosa, nego upravo suprotno: dovršiti je. U jednom trenutku postalo je ključno zaključati društveni casting: tko upravlja, tko služi, tko šuti, tko odlazi. Taj je proces do 2025. završen. Svrha je ukupne hrvatske političke dinamike konzervirati socijalni inženjering 90-ih uspostavljen prazločinom privatizacijske pljačke.
Zamjena za pravdu
Hrvatska je imala dva povijesna cilja: vanjski, integraciju u zapadni političko-ekonomski krug, i unutarnji, stabilizaciju novonastalih kapitalističkih odnosa koji to nikada nisu takvima postali. Ta su dva cilja bila nerazdvojna. Ulazak u “krug uređenih zemalja” bio je moguć samo pod uvjetom da se privatizacijski prazločin pretvori u temeljni konsenzus, u nešto o čemu se više ne raspravlja. “Tko je jamio, jamio je” postalo je neizgovoreni društveni ugovor.
Do 2005. taj je dogovor dovršen kao konzerviranje socijalne stratifikacija, do 2025. taj je dogovor internaliziran – ne zato što je bio pravedan, nego zato što je postao neupitan. On se više ne brani niti osporava – on se podrazumijeva. A kako bi se to podrazumijevanje održalo, trebalo je ponuditi zamjenu za pravdu: komfor, potrošnju, iluziju normalnosti. Tako je život u Hrvatskoj postupno prestao biti projekt i postao navika. Loša, ali poznata. Kao porok. Kao pušenje koje svi mrze, ali nitko ne ostavlja. Građani ne traže promjenu poretka, nego sitne osobne korekcije unutar njega: malo više zraka, malo manje pritiska, malo bolju plaću – ali bez diranja u temelje. Zato je bilo nužno stalno proizvoditi lažne antagonizme, crvene haringe koje odvlače pozornost s vlasništva, odgovornosti i moći. Ideologija ovdje više ne funkcionira kroz obmanu, nego kroz svjesno sudjelovanje: svi znaju da je riječ o predstavi, ali svi pristaju igrati. I tako smo došli do društva u kojem se više nitko ozbiljno ne pita zašto nitko nije odgovarao za devedesete – u kojem se kriminal tretira kao povijesna nužnost, u kojem se promjena percipira kao prijetnja stabilnosti, a stabilnost kao vrhovna vrijednost.
U takvoj zemlji život doista postaje porok. Ne zato što je nepodnošljiv, nego zato što se nastavlja iz navike. A politika? Politika je tu da tu naviku održava. U Hrvatskoj se politička aktivnost od prvih dana vrši kao ritualno održavanje statusa quo. Svaka odluka, svaka koalicija, svaki izbor služi samo jednom cilju: da se ništa ne promijeni. Privatizacija, reforme, izbori, skandali – sve je maska, spektakl kojim se skriva najosnovnija logika države: petrifikacija društva.
Ovdje se ništa ne rješava. Svaki pokušaj da se nešto promijeni brzo postaje spektakularna prividna drama. Hrvatska politika proizvodi sukobe, ali ih istovremeno neutralizira; stvara antagonizme, ali ih nikada ne razrješava. Sve što izgleda kao borba između crvenih i crnih, ljevice i desnice, suštinski je ideološka fantazma. Njome se pozornost preusmjerava s odnosa moći koji su davno definirani i zacementirani. Život u ovoj zemlji postao je porok. Ne u metaforičkom smislu, nego kao društveni imperativ: rutina i navika, mala zadovoljstva i ceremonijalni rituali zamijenili su političku ambiciju. Svaki građanin zna da se ništa ne smije promijeniti, ali da je nužno sudjelovati u igri – kao pijun, kao promatrač, kao pasivni akter. Sve do izbora, svi su na vlasti barem u svojoj županiji; svi znaju da se stvarna moć skriva negdje drugdje, u sjeni, u mreži veza i interesa koje se ne dira.
Ovdje promjena nije cilj, promjena je prijetnja. Svaka vlast, bez obzira na retoriku i moral, sve čini da sve ostane po starom. Ovo nije država u krizi. Ovo je država u ravnoteži, društvo u kojem je nepravda temeljni konstrukt, a povijest zaključana.
Suverenost kao formalnost
Privatizacija nije bila pogreška. Nije ni posljedica nesposobnosti, ni eksces, ni “tranzicijski promašaj”. Bila je strategija. Prazločin pod maskom reforme, ritual kojim se postavlja osnovna društvena hijerarhija. Tko je jamio, jamio – i time stvoren temelj za sve buduće odluke. Neformalni ustav koji određuje granice mogućeg. Revizija je bila nemoguća: svaki pokušaj da se “popravi” što je privatizirano značio bi razoriti sam poredak države.
Tzv. prvobitna akumulacija kapitala nije događaj, nego institucija. Takozvana zato što je kapital kumuliran desetljećima prije, u nenarodnom režimu pa razgrabljen, u primordijalnom aktu razdiobe plijena koji pripada protivniku. Dio Norvalu, Hercegovcima, dio domicilnoj Udbi. Nema tu moralne dileme, nema nepredvidivosti. Sve što slijedi, sve reforme, svaka vlada, svaka komisija – sve je oblikovano tako da se izbjegne prekid ovog osnovnog dogovora. Hrvatska je tada, i ostaje, država u kojoj su ekonomski odnosi zacementirani prije nego što je itko ozbiljno mogao razmišljati o političkoj suverenosti. Politika je tu da simulira promjenu, a ne da je provodi. Svaka kriza, svaka afera, svaki izbor – sve služi da se potvrdi već utvrđena hijerarhija: oligarhija i klasa privilegiranih. Čak i oni koji nominalno zastupaju “lijevu” ili “desnu” opciju, nužno djeluju unutar tih granica. Lijevo ili desno, razlika je dekorativna. Fundament ostaje netaknut: prvobitni poredak ugrabljenog kapitala, Krležin krvavi most u temeljima kuće.
Ovdje nitko ne razmišlja o “pravdi”. Niti o pravu na promjenu. Svaki pokušaj koji bi mogao narušiti vlasničke odnose ili poremetiti mrežu interesa doživljava se kao prijetnja opstanku države. I zato politika ne proizvodi akciju; ona proizvodi ritual stabilizacije. Svaki izbor, svaki zakon, svaki skandal – sve je privid koji skriva istinsku funkciju: ničega se ne smije dotaknuti.
Hrvatska tranzicija nije problem. Ona je dovršena strategija. Dovršena i normalizirana. Svaka buduća generacija odrasta znajući da su pravila jasna: možeš igrati, možeš uživati, možeš protestirati, ali nikada ne smiješ poremetiti ono što je već zacementirano.
Hrvatska suverenost nije izgubljena zbog slabosti ili nespretnosti. Nije predana Bruxellesu. Ona je instrument stabilizacije. Svaki ugovor s EU, svaka obveza prema MMF-u ili Svjetskoj banci, nije nužnost, nego alibi: unutarnja neodgovornost dobiva legitimitet kroz vanjski autoritet. Ne postoji “izdaja” ni “povijesna pogreška”. Postoji plan: državu učiniti funkcionalnom, ali nepromjenjivom. Vanjski propisi, standardi i procedure nisu samo birokratska ograničenja – oni održavaju društveni poredak. Oni definiraju što se smije, a što ne; što je prihvatljivo, a što ne; što je politička fantazija, a što je realnost. Oni su arhitektura društvenog zdanja.
“Europski put” poslužio je depolitizaciji društva. Svaka stvarna diskusija o reformama, o redistribuciji, o sankcioniranju kriminala – odmah se preusmjerava na tehničke norme, procedure, procedure, procedure… Vanjski okvir stvara osjećaj “nemogućnosti alternative”: ne mijenjaj – jer ne možeš. Sve što dolazi izvana legitimizira unutarnju stagnaciju. In ultima linea, presudni čimbenik hrvatskog političkog procesa famozni je međunarodni faktor. Unutarnja moć i vanjski autoritet stapaju se u jednu cjelinu: stabiliziran poredak, bez rušenja hijerarhije, bez izazivanja privilegija. Suverenost je formalna, ali formalnost je dovoljna. Hrvatska može izgledati kao država, može imati institucije, može slati delegacije i potpisivati ugovore, ali unutar tih institucija ništa ne smije stvarno promijeniti prvobitni poredak.
Gubitak autonomije nije tragedija, nego uvjet opstanka. Sve dok se vanjski partneri slažu, unutarnji igrači mogu uživati u iluziji politike. Svaki pokušaj radikalne reforme doživljava se kao prijetnja cijeloj državi i zato se ne provodi ništa što bi ozbiljno poremetilo odnose moći. Kad se tako jednom razumije stanje stvari, onda u hrvatskom Monopolyju biva neminovno da se bavljenje Hrvatskom kao nekretninom obavlja na švicarskoj adresi pod američkim imenom.
Simulacije sukoba – predstave
U Hrvatskoj sukobi ne postoje. Bar ne u smislu sukoba interesa. Postoje simulacije sukoba, predstave za javnost koje omogućuju iluziju demokracije, dok se sustav u stvarnosti ne dira. Politički akteri nisu suprotstavljene opcije – oni su dvije upravljačke frakcije istog poretka, igraju različite uloge u istom scenariju. Jednom je on duopol, drugi put two-and-a-half sistem, svejedno. Izbori ne odlučuju. Izbori ritualiziraju potvrdu statusa quo. Biramo između varijacija na istu temu, između frakcija koje se smjenjuju, ali ne mijenjaju osnovnu strukturu moći. Eventualna “Velika koalicija” ne bi bila iznimka – ona je ionako trajno stanje, model kojemu se sve prilagođava: dok javnost traži konflikt, politika ga imitira. Dok traži promjenu, politika je neprobojna.
Svaki program, svaka deklaracija, svaka kampanja – dekoracija je. Ideologija postaje pozornica, ne smjer djelovanja. Ljevičarski i desničarski diskursi služe za mobilizaciju emocija, za medijsku zabavu, ali ne i za materijalnu promjenu. Što više galame, to bolje: pozornost se odvlači, a struktura ostaje netaknuta. U tom teatru građani glume angažman. Glasaju, komentiraju, protestiraju – ali rezultat je uvijek isti: petrifikacija odnosa. Političke elite upravljaju ne kroz objašnjenje ili uvjeravanje, nego kroz kontrolu rituala. Dok sukob izgleda žestoko, stvarno ništa ne smije biti u opasnosti.
Cargo demokracija. Hrvatska politika je Wu-wei: ne djeluje, ali ništa se ne mijenja. I svatko zna to, i svatko sudjeluje. Sukobi su potrebni, ali samo kao kulisa. Jer, pravo pitanje nikada nije “tko pobjeđuje?”, nego “kako ostaje sve isto?”.
U Hrvatskoj crveni i crni nisu politički protivnici. Oni su ideološka fantazma, kreacija sustava koja služi da stvarni odnosi moći ostanu nepromijenjeni. Povijest je samo zamjenski teren politike: Bleiburg, Jasenovac, Domovinski rat – sva ta mjesta nisu poligon za raspravu o pravdi, nego alat za emocionalnu mobilizaciju, distrakciju od vlasničkih i administrativnih struktura koje diktiraju život. Dok se sukob crvenih i crnih kontinuirano reproducira, ništa se u stvarnosti ne rješava. Svaka rasprava, svaka uvreda, svaki simbolički obračun – to je ritual normalizacije statusa quo. Igra sukoba mora biti stalna, ali konačno rješenje je zabranjeno: sukob mora trajati, da bi iluzija dinamike ostala u funkciji društvenog dogovora.
Ovdje emocije postaju valuta političke pozornosti. Građani troše energiju na simboliku, dok se materijalna baza društva – raspodjela resursa, hijerarhija moći, privilegije oligarhije – ne dira. Ovaj fetiš konflikta osigurava da politika izgleda vitalno, dok je u biti mrtva. Hrvatski politički teatar preživljava zahvaljujući tom paradoksu: što više simboličkog sukoba, to manje stvarne promjene. Crveni i crni nisu protivnici – oni su mehanizam za potvrdu stabilnosti, ideološki servis koji maskira da se život, vlasnički odnosi i društveni status, odvijaju izvan dosega građana.
Mediji u Hrvatskoj ne služe da otkrivaju istinu ili pokreću promjenu. Oni proizvode normalnost. Svaki skandal, svaka afera, svaki verbalni okršaj u eteru ili novinama služi jednoj svrsi: ukopati status quo i uvjeriti javnost da je sve što postoji prirodno, nepromjenjivo i “legitiman poredak stvari”. Fetiš realnosti je ovdje ključan: “Nema alternative” nije ideološka fraza, nego operativna instrukcija. Svi su isti, sve su stranke korumpirane, sve su elite neučinkovite, samo im treba dati vremena, tj. mandat – i to se ponavlja svakodnevno. Skandali se prenose, komentiraju, ponekad i dramatično objašnjavaju, ali nikada ne dovode do stvarnih posljedica. Naprotiv, oni služe kao ritualno pražnjenje društvenog bijesa: građani se emocionalno angažiraju, ali materijalno stanje ostaje nepromijenjeno.
Hrvatski politički proces ima dramaturgiju soap-opere. Ovdje netko pogine u nesreći, ali za 30 epizoda – taman dok je snimio drugi film, tj. popravio imovinsku karticu – evo ga natrag u dramskom optoku vječnog vraćanja istog.
Temeljito planiran projekt
Medijska industrija sudjeluje u proizvodnji društvenog umora i cinizma. Svakodnevno bombardiranje senzacijama, intrigama i lažnom dramom stvara mentalnu naviku pasivnosti: gledatelji i čitatelji uče da politika jest spektakl, ne alat promjene. Umor od ponavljanja, od stalnog konflikta koji ne vodi nikamo, postaje kolektivna rutina. U toj igri mediji su mehanizam institucionalizirane depolitizacije. Oni ne lažu – oni potvrđuju da je ovako kako jest – da ništa se ne smije promijeniti, da se svi moraju uklopiti u već definirane odnose moći. Skandali su crvene haringe: privid dramatične akcije odvraća pozornost od stvarnog sadržaja, od vlasničkih mreža, hijerarhije moći i pravnog imuniteta onih koji upravljaju sustavom.
Kroz taj kontinuirani medijski ritual građani se uče da politika ne utječe na život, nego da je život navika, a navika je oblik kontrole: tko se opire, isključuje se, a tko pasivno sudjeluje, dobiva iluziju sudjelovanja. Do dana današnjeg hrvatska društvena struktura nije samo stabilna – ona je petrificirana. Tranzicija nije stvorila kaos, nego dovršila hijerarhiju moći i učvrstila nova pravila igre. Socijalna mobilnost više nije alat, nego iluzija; društveni status nije rezultat postignuća, nego pripadnosti matrici moći.
Nova oligarhija nije samo ekonomski privilegirana – ona je bez potrebe za legitimacijom. Kapital i politički utjecaj spojili su se u trajnu sinergiju: tko je jednom “jami’o”, ostaje zaštićen. Pravda se ne traži, ona se ne očekuje. Oni koji nisu sudjelovali u procesu akumulacije, koji nisu bili dio pravog posla privatizacije, ostaju isključeni – trajno i sistemski. Srednja klasa, navodno bedem društvene stabilnosti, u Hrvatskoj je uglavnom administrativna fikcija. Zaposleni u državnim ili lokalnim institucijama, sitni poduzetnici, profesionalci – svi oni funkcioniraju unutar granica koje određuje elite. Njihove mogućnosti su ograničene: mogu se kretati, mijenjati poslove, skupljati materijalne resurse, ali ne mogu mijenjati pravila igre. Isključenje nije privremeni neuspjeh, nego stanje prirode: tko nije uključen u proces prvobitne akumulacije, automatski je izvan igre.
Ta petrifikacija nije rezultat nesposobnosti, nego namjerne strategije. Dvadeset i pet godina tranzicije nije bila kaotična epizoda, nego temeljito planiran projekt. Politika, pravosuđe, mediji, korporativni interesi i međunarodni akteri – svi su djelovali u sinergiji da učine nepromjenjivim ono što je nastalo. Svaka prividna reforma, svaka izborna pobjeda, svaka afera – sve služi da potvrdi postojeće odnose, a ne da ih preispita.
Rezultat je društvo u kojem život postaje navika, a klasna pripadnost je prirodni okvir za sve: rođen si u jednom sloju, i taj sloj će definirati tvoje mogućnosti, tvoje frustracije i tvoju pasivnost. Oligarhija ne samo da vlada – ona proizvodi normalnost: građani prihvaćaju strukturu kao neizbježnu. Petrifikacija socijalne stratifikacije i medijska normalizacija djeluju zrcalno: jedno ne funkcionira bez drugog. Dok mediji uče ljude da su svi isti i da promjena nije opcija, društvena struktura osigurava da promjena stvarno ne bude moguća. Rezultat je potpuna depolitizacija života, ali i stabilna reprodukcija moći, do te mjere da više nitko i ne razmišlja o njezinoj promjeni.
U Hrvatskoj politika više ne upravlja budućnošću – ona upravlja očekivanjima. Građani su naučeni da ne vjeruju u promjene, da ne očekuju reforme i da je njihov život uglavnom rutina preživljavanja. Svakodnevica je ritualizirana: odlazak na posao, plaćanje računa, ispijanje kave, godišnji odmori – sve se odvija unutar okvira koji je definiran i nepromjenjiv. Život se pretvorio u naviku: porok koji se ponavlja svakog dana, iako znaš da ništa neće biti drukčije. Oni koji žele promjenu – a želja postoji samo u fantaziji – upadaju u istu rutinu iluzije: glasovanje, prigovaranje, ogovaranje. Ništa od toga ne pomiče granice igre. Privatni interes i osobne ambicije postaju jedina domena djelovanja; javna politika i dalje simulira sukob, ali taj sukob nema posljedica.
Depolitizacija nije samo površinski fenomen; ona je unutarnje prihvaćanje poretka. Građani se prilagođavaju jer svaka neposlušnost – čak i u mislima – nosi trošak: marginalizaciju, društvenu izolaciju, financijski neuspjeh. Rutina je zaštitni mehanizam, a ironija – tihi suputnik – služi da se preživi beskrajna simulacija slobode. Čak i želja za promjenom – iako stvarna na razini emocija – nikada ne izlazi iz privatnog okvira. Građani žele “bolji život”, ali ne žele promjenu strukture koja taj život definira. Ironija je potpuna: svi znaju tko je kriv, tko je opljačkao i kako stvari stoje, ali svi zajedno igraju predstavu da postoji izbor, dok u stvarnosti jedini mogući ishod ostaje nepromijenjen.
U toj rutini porok postaje norma. Konzumerizam, zabava, turizam, komocija – sve služi kao medicinski nadomjestak za političku impotenciju. Građani su prisiljeni sudjelovati u igri koja simulira život, a istinsko sudjelovanje u društvu je onemogućeno. Na kraju, život u Hrvatskoj postaje ne pitanje izbora, nego pitanje navike, poroka i malih privatnih pobjeda nad svakodnevnom dosadom.
Promjena u Hrvatskoj nije bila problem tranzicije – promjena je bila prijetnja. Svaka radikalna intervencija, svaka politička ili ekonomska reforma koja bi mogla poremetiti ustaljene odnose, bila je tabu. Zašto? Zato što bi narušila vlasničke odnose, ugrozila međunarodnu poziciju i destabilizirala unutarnju strukturu elita koja je kroz desetljeća precizno konsolidirana. Desetljeća koja sežu onkraj godine nulte, devedesetih. Povijest i tranzicija pokazale su jedno: stabilizacija kapitala bila je uvjet opstanka države u onom obliku u kojem postoji. Privatizacija nije bila devijacija; bila je temelj. Tko je jamio, jamio je – i to je bio neformalni ustav. Sankcija bi značila presedan, presedan bi značio neizvjesnost, a neizvjesnost bi mogla dovesti do sloma sistema.
Ni ljevica ni desnica nisu mogle ponuditi istinsku alternativu. Svaka “reforma” bila je uvjetovana granicama međunarodnog okvira: EU, MMF, Svjetska banka – svi su služili kao garanti postojećih odnosa, alibi za unutarnju neodgovornost. Svaka politika koja je mogla ugroziti status quo bila je spriječena, neutralizirana ili pretvorena u simulaciju sukoba interesa. Tako je wu-wei, princip ne-djelovanja i pasivne učinkovitosti, postao je temelj hrvatske svake vlasti. Elita ne mora ničim aktivno vladati; dovoljno je da ne dopusti promjenu, da održava iluziju sukoba, manipulira percepcijom, dok stvarni odnosi moći ostaju netaknuti.
Promjena je postala nemoguća ne zbog nemara, već zbog kalkulirane strategije: privatni interesi bogatih i moćnih ne smiju biti dovedeni u pitanje; međunarodni kredibilitet i integracija zahtijevaju da se “pravila igre” poštuju; unutarnja stabilnost društva osigurava kontinuitet elita i društvenog reda. Ukratko: nije da se ništa nije moglo promijeniti – nego se ništa nije smjelo promijeniti. Svaka prividna promjena, svaka nova vlada, svaka politička drama bila je instrument zaštite sistema, a ne njegova transformacija. Hrvatska nije pala u stagnaciju; ona je postala dovršeni sustav.
Život, politika, društvo – sve je u skladu s osnovnim dogovorom: status quo mora opstati. Svaka akcija unutar njega služi samo da ga učini vidljivijim, ali nikada ranjivim.
Točno kako se očekuje
Hrvatska nije društvo u krizi. Hrvatska je društvo u ravnoteži. Nije nepravda kvar sistema – ne, nepravda je temeljni konstrukt. Ono što drugi nazivaju “propašću demokracije”, “tranzicijskim porazom” ili “neuspjelom reformom”, ovdje je zapravo operativna stabilizacija. Sve institucije, pravila i rituali funkcioniraju točno kako se od njih očekuje: da održe postojeći poredak. Povijest nije zapela – ona je zaključana. Svaka dekada, svaki skandal, svaka vlada i svaka izborna drama služi jednom cilju: da se ništa ne promijeni. Privid sukoba, privid opozicije, privid reformi – sve je u funkciji očuvanja statusa quo. Ne radi se o nesposobnosti, ne radi se o korupciji u moralnom smislu – radi se o strategiji petrifikacije.
U toj strukturi život građana ne upravlja budućnošću, nego očekivanjima. Politika više ne proizvodi promjene; ona uređuje percepciju, oblikuje navike, kanalizira frustracije, a sve s ciljem da status quo izgleda prirodno i neupitno. Građani su učili da je pasivnost normalna, da je rutina legitimna, da je život – porok i navika – prihvatljiv oblik opstanka. Sve što se događa u javnom prostoru, od crvenih i crnih do medijskih spektakla, od formalnih izbora do trivijalizacije skandala, samo je alat održavanja sustava. Hrvatska ne traži revoluciju – ona traži harmoniju iluzije i realnosti, gdje se svi sukobi moraju simulirati, ali nikada riješiti.
Na kraju, esencijalno: Hrvatska je dovršeno društvo. Svaka tranzicija, svaka reforma, svaka politička drama bila je instrument konzervacije. Privatni interesi, međunarodna uvjetovanost i unutarnja hijerarhija elita – sve se poklapa u savršenom skladu. Status quo nije slučajnost. On je cilj.
I tako, dok drugi svijet traži promjene, Hrvatska samo nastavlja živjeti iz navike. Jer, u zemlji u kojoj je život porok, ostaje samo jedno: ružna navika opstanka.
