Za razliku od ostatka pučanstva bombardiranjem porušenog i okrvavljenog Iraka, djeca iračkih zarobljenika mogu se relativno bezbrižno igrati pod patronatom američkih vojnika.

U jednom od zatvora Amerikanci čuvaju njihove očeve dok se djeca igraju, a vlasti omogućavaju i bračne posjete njihovim suprugama. Radosna djevojčica tako u “rehabilitacijskom centru” u blizini bagdadske zračne luke potpomognuta rukom američke vojnikinje njihalom dostiže nove visine i svakim zamahom simbolički nagovještava puštanje pokojeg oca ili brata od njih sveukupno 12.000. Oni iz mjeseca u mjesec prestaju biti brigom američke okupacijske vojske koja se postepeno povlači iz Iraka.