Što je ključ uspjeha u Sjedinjenim Američkim Državama? Osim toga da postanete televizijska zvijezda, odgovor znaju već i ptice na grani i kao da nam je usađen u podsvijest: završite fakultet.

Učenike, roditelje i pedagoge diljem svijeta već dugo se uvjerava da će četiri godine obrazovanja na visokoškolskoj ustanovi imati za posljedicu bolji posao, veću plaću i općenito sretniji život. No postoji i pozadina te priče. Prema posljednjim procjenama ministarstva obrazovanja, tek polovica onih koji su započeli četverogodišnji studij u Sjedinjenim Američkim Državama ujesen 2006. diplomirat će unutar šest godina. Statistika je još nemilosrdnija prema sveučilišnim studentima koji su u srednjoj školi pripadali četvrtini učenika s najlošijim ocjenama: 80 posto njih nikada neće postati prvostupnici, a neće čak ni završiti dvogodišnju višu školu. Tako se školarina zna popeti na poprilično visok iznos, a na kraju za to ne dobijete nikakvu titulu. Malena, ali utjecajna skupina ekonomista i pedagoga zalaže se za drukčiji put: fakultet jednostavno nije za neke učenike. I, prema njihovu mišljenju, vrijeme je za razvoj vjerodostojnih alternativa za učenike koji najvjerojatnije ne bi bili uspješni na studiju, kao i za one koji nisu spremni studirati. Neki od stručnjaka koji se zalažu za uvođenje takvih alternativa su ekonomisti Richard K. Vedder sa sveučilišta u državi Ohio, Robert I. Lerman s Američkog sveučilišta u Washingtonu te James E. Rosenbaum, pedagog na Northwesternu u Illinoisu. Oni bi kroz proširene školske programe i korporacijsko pripravništvo usmjerili neke učenike prema intenzivnoj i kratkoročnoj strukovnoj edukaciji. Premda nijedna zemlja nema savršen model takvih programa, Lerman upućuje na prošlogodišnje istraživanje jedne njemačke stažistice koja je došla do zaključka da oni koji uspješno polože “Arbitur”, ispit koji omogućuje nekim Nijemcima da pohađaju fakultet gotovo besplatno, 40 posto njih ipak odabire zanate, računovodstvo, prodaju ili računala. “Potražnja za ljudima s takvom izobrazbom veća je od potražnje za diplomantima”, kaže Lerman, “jer doista imaju iskustvo upravljanja na pravim radnim mjestima”.

Veći dio edukacije za određena radna mjesta, kao što su medicinski tehničari, isplativa je izvan konteksta sveučilišta, kaže profesor Vedder. “Istina je da nam treba više nanokirurga nego prije deset ili petnaest godina”, izjavio je Vedder, osnivač Centra za isplativost i produktivnost fakulteta, istraživačke neprofitne udruge iz Washingtona. “No te brojke još su relativno male u usporedbi s brojem medicinskih tehničara koji će nam trebati. U sljedećem desetljeću trebat ćemo ih na tisuće.” Prema podacima Zavoda za radnu statistiku od trideset poslova za koje se u sljedećem desetljeću u Sjedinjenim Američkim Državama predviđa dosad neviđen rast samo njih sedam zahtijeva diplomu. Od deset najbržerastućih poslovnih kategorija za samo dvije potrebna je sveučilišna diploma: računovodstvo (prvostupanjska diploma) i predavači na visokoškolskim ustanovama (doktorat). Međutim, očekuje se da će ovaj rast biti neznatan u usporedbi s potrebom za medicinskim sestrama, stručnjacima za kućnu njegu, predstavnicima usluga za klijente i trgovačkim pomoćnicima. Nijedno od tih zanimanja ne traži diplomu. Profesor Vedder voli postaviti pitanje zašto 15 posto poštara ima diplomu. “Neki od njih mogli su kupiti kuću novcem koji su potrošili na obrazovanje”, dodaje. Profesor Lerman, ekonomist na Američkom sveučilištu u Washingtonu smatra da bi nekim srednjoškolcima više koristilo kad bi naučili kako se ponašati i komunicirati na radnome mjestu. Takve vještine procijenjene su kao najpoželjnije, čak i ispred obrazovnih postignuća. U istraživanju provedenom na više od 2000 tvrtki s područja države Washington iz 2008. godine poslodavci su izrazili mišljenje da su mladi zaposlenici najnespremniji glede “rješavanja problema i donošenja odluka”, “rješavanja sukoba i pregovaranja”, “suradnje s drugima” i “aktivnog slušanja”. Unatoč očitoj potražnji strukovni programi koji bi mogli poučavati navedene vještine postali su žrtve u procesu stvaranja nacionalnih obrazovnih standarda koji se usredotočavaju na pripremu učenika za studiranje. I dok neki pedagozi predlažu radikalnu obnovu programa viših škola kako bi poučavale polaznike vještinama koje će ih osposobiti za svakodnevni rad, profesor Lerman zalaže se za veliko nacionalno ulaganje u naukovanja u stvarnim tvrtkama, kako vlade, tako i poslodavaca.

Primjerice, s divljenjem govori o postojećem programu u lancu ljekarni CVS, u kojima ljekarnički pomoćnici rade kao naučnici, nakon čega se mnogi odlučuju za studij farmacije. “Područje zdravstva je očigledan primjer situacije u kojoj je stanje radne snage nezavidno. Vjerujem da treba raditi s glavnim poslodavcima u području na razvijanju programa te vrste kako bi dostigli potrebnu razinu vještine glede poslova koji zahtijevaju visok stupanj stručnosti.”S druge strane, potičući studente da ne idu na fakultet, akademici poput profesora Lermana mogli bi biti optuženi za smanjenje očekivanja učenika. Neki kritičari idu i dalje od toga, sugerirajući da se ovaj pristup svodi na edukacijsku diskriminaciju zato što su studenti koji ne završe fakultet većinom Afroamerikanci ili Latinoamerikanci. Peggy Williams, savjetnica u srednjoj školi u predgrađu New Yorka, u kojoj se učeničko tijelo većim dijelom sastoji od Afroamerikanaca ili Latinoamerikanaca, razumije kako se lako može zastraniti prilikom nastojanja da se što više učenika odluči za fakultet. “Ako govorimo djeci ”Ti nisi materijal za fakultet“, tada im uskraćujemo iskustvo okružja u kojemu bi se mogli razvijati.” Morton Shapiro, ekonomist i predsjednik sveučilišta Northwestern, upozorio je na zanemarivanje nemjerljivih prednosti iskustva studiranja za one koji možda ne mogu izravno primijeniti naučeno na radnome mjestu. “Nije riječ samo o financijskoj zaradi”, izjavio je. “Fakultet, završili vi njega ili ne, pridonosi estetskoj procjeni, boljem zdravlju i boljem glasačkom ponašanju.” “Oni koji imaju iskustvo nekoliko godina studiranja prosječno zarađuju više od onih koji su završili samo srednju školu, a i rizik otkaza u toj skupini je manji”, kaže Shapiro. “Čak i ako ne dobijete certifikat, uloženo vam se vrati”, dodao je.

Jacques Steinberg