Meso odlazi u dim. Nakon što nam je slanina zamaglila um, tijelo i dušu, a mesari postali idoli, na scenu stupaju skromne, jestive, nekultivirane biljka. Za to možemo okriviti cijenu prehrambenih namirnica, želju da se potpuno posvetimo lokalnom ili eru u kojoj se čak i tartufi uzgajaju.

No, činjenica je da je šuma postala nova granica divljine. “Šume predstavljaju to tajnovito mjesto na kojem biljke rastu”, The Timesu je rekao Matthew Lightner, kuhar restorana Castagna u Portlandu u državi Oregon. “Ne morate se brinuti o njima, ne morate ih saditi, samo ih morate pronaći. Svi su naviknuti na egzotične proizvode koje uvozimo ili na proizvode koji u kratkom vremenu dolaze s farme na vaš kuhinjski stol. Sada se pobudilo zanimanje za hranu koju su ljudi primijetili tijekom šetnje divljinom.”Rusomača, bazga, maslačak, kopriva i slične biljke pronalaze put iz šume do stolova restorana kao što su Torrisi Italian Specialties u New Yorku, Alinea u Chicagu, Toqué! u Montrealu te Noma u Kopenhagen. U restoranu The Willows Inn na otoku Lummi na sjeverozapadnom Pacifiku, kuhari traže crnu slačicu, kiseljak i poljsko cvijeće, a za desert poslužuju sladoled od borovine. No, ne upuštaju se samo kuhari restorana u ovakve pustolovine. Možda su im dosadile nekoć uzbudljivi, ali danas svima i uvijek dostupni vrganji i bunarke, pa stanovnici New Yorka danas u gradskim parkovima traže i ubiru divlje jestive plodove kao što su američki đumbir, japanski čvorlisnik i merala. Dužnosnici prakova uputili su čuvare da rastjeraju takve pojedince, ustvrdivši kako park to ne može podržati, a kako to ne ide na ruku ni vjevericama. Spremanje ovakvih zaliha hrane više nije djelatnost čudaka, kao što je nekad bila. Steve Brill, koji već godinama vodi ljude u obilaske sjeveroistočnih područja radi skupljanja navedenih i sličnih biljaka, sada se suočava s brojnim upitima. Na jedan je izlet vodio čak 78 ljudi, piše The Times. Park Kissena u Queensu neprestano se pljačka, a nestaje bilje i cvijeće. Jednom prilikom nestala je i žalosna vrba, izvještava The Times.

Ubiru se različite biljke, što često ima veze s etničkim sastavom stanovnika određenih četvrti. “Postoje skupine ljudi koji tijekom šetnji uoče nešto iz domovine, pa to uberu”, objasnio je Gary Lincoff iz Botaničkog vrta grada New Yorka. “Kinezi skupljaju ginko, a neki su mi Korejanci priznali da skupljaju bijelu astru.” Međutim, ljudi se ne ograničavaju na branje biljaka, oni ih i sade. David Abreu iz Santiaga u Dominikanskoj Republici jedan je od malenog broja doseljenika vrtlara koji su uredili vrtove s povrćem u gradskim parkovima New Yorka. Abreu je The Timesu izjavio da je njegov vrt u parku Highbridge u četvrti Washington Heights sjajno uspijevao dok ga gradske vlasti u lipnju nisu odlučile prekopati. Iako berači divljih plodova tvrde da su usmjereni samo na biljke koje se brzo obnavljaju ili invazivne vrste, ovaj novi pokret nerijetko uzima danak. Unosno tržište divljeg luka, koji doseže iznimno visoke cijene tijekom kratkog razdoblja na početku proljeća u kojemu je dostupan, privuklo je horde berača koji ga vade iz šuma u dosad neviđenim količinama, izvještava The Times. Nekoliko botaničara smatra da je ova zaluđenost divljim lukom, zbog koje mu je cijena dosegnula čak 24 dolara po kilogramu, uzrokovala prekomjernu berbu. U Quebecu je ta biljka na popisu ugroženih vrsta, piše The Times. Međutim, divlji luk ubrzo bi mogao izgubiti čar jer su berači i dalje u potrazi za novom nepoznanicom. Berba divljih plodova “pobuđuje u nama nešto emocionalno”, The Timesu je rekao Daniel Patterson, kuhar i vlasnik restorana Coi u San Franciscu. “Hrani vas mjesto na kojemu živite.”

Anita Patil

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com