Moderni načini komuniciranja putem društvenih mreža imaju dobrih i loših strana. Snimke mobitelom postavljene na YouTubeu i Facebooku prikazuju kako građane Sirije ubijaju vojnici po nalogu predsjednika Bashara alAssada. Twitter upotpunjuje sliku kad izvjestitelji ne mogu pristupiti terenu, hodati uz prosvjednike i čuti njihove jadikovke.

Onima koji su dovoljno hrabri da se usprotive despotskom režimu društveni mediji omogućuju da cijelom svijetu objelodane svoju borbu. No, kako je Bill Keller nedavno napisao u svom članku za Times, najočitiji nedostatak društvenih medija jest to što su zapravo “agresivna ometala”. “Twitter nije samo sveprisutan”, napisao je. “On je neprijatelj razmišljanju. Svaki put kad mi stigne obavijest o novim aktivnostima na Twitteru, osjetim blagi udar dopamina koji mi pozornost odvuče od… od… čekaj malo, o čemu sam ono razmišljao?” Usto, nepovoljna je strana i ta što obavijesti na Twitteru ne možete intervjuirati da vidite govore li istinu. Što više vremena provodimo živeći virtualno, manje se družimo i vodimo staromodne razgovore. Nedavno je Times pisao o društvenom servisu Grubwithus koji spaja strance koji se okupljaju na zajedničkoj večeri. Korisnicima je dostupan popis raspoloživih večera u njihovom gradu; kupe ulaznicu za 25 dolara i potom se sastaju s grupom na objedu. Znanstvenici koji proučavaju društvenu interakciju kažu da takav oblik druženja zadovoljava temeljnu ljudsku potrebu, a to je intimnost komunikacije licem u lice. Ljudi su zabrinuti “da će internetski kontakt i društveno umrežavanje zamijeniti komunikaciju uživo, ali ona je toliko dragocjena da se što više trudimo gurnuti je u zasluženi prvi plan”, kaže S. Shyam Sundar, ravnatelj Laboratorija za istraživanje učinaka medija pri Državnom sveučilištu u Pennsylvaniji. “Fizička blizina igra važnu ulogu u izgradnji odnosa.”

Čak se i sad već uvriježene videokonferencije mogu sakriti pred stiskom ruke i sastankom licem u lice što se tiče ugovaranja poslova. Thomas Lewis, izvanredni profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Kaliforniji, za Times je izjavio da su video razgovori s pacijentima znatno povoljniji u dijagnosticiranju nego telefonski razgovori. No, kamera se na stolnim računalima obično nalazi na vrhu ekrana pa, ako želite gledati svog sugovornika, čini se kao da gledate u pod. Izgubio se kontakt očima. “Kad nas netko ne gleda u oči, mozak to poima kao da je sugovornik manje pouzdan, neiskren i manje osjećamo bliskost s njim”, kaže Lewis. “To je u stvaranju poslovnih odnosa velik problem.” Pouka koju su mnogi u poslovnom svijetu naučili jest da zapis elektroničkih poruka o osjetljivim temama kasnije može stvoriti probleme. Kraticom “LTL” (“let’s talk later” ili “razgovarat ćemo kasnije”) kolegi poručujete da se ostavi tipkovnice i s vama sjedne te iskreno i otvoreno razgovara bez digitalnog traga. Sundar je za Times izjavio da se nova generacija usluga oslanja na nadilaženje ograničenja digitalnog svijeta i ljude zbližava u IRL-u (“in real life”) ili u “stvarnom svijetu” te dodaje da se “društvenim tehnologijama koristimo za susrete i druge bliske potrebe koje nam društvene mreže onemogućavaju”.

Tom Brady

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com