U trenutku kada energija postaje jedno od ključnih geopolitičkih oružja, Europska unija nalazi se pred strateškim zaokretom koji će dugoročno oblikovati njezinu ekonomsku i političku poziciju u svijetu. Rat u Ukrajini ogolio je ranjivost Europe prema vanjskim dobavljačima, otvorio pitanje unutarnje solidarnosti među državama članicama te ubrzao raspravu o energetskoj neovisnosti, diverzifikaciji i tranziciji prema održivim izvorima.
O tim temama razgovarali smo s Davorom Ivom Stierom, hrvatskim zastupnikom u Europskom parlamentu i članom Odbora za industriju, istraživanje i energetiku (ITRE), koji iz europske perspektive analizira nove energetske podjele unutar Unije, sporove oko naftovoda Družba i uloge JANAF-a, ali i stratešku priliku Hrvatske da se pozicionira kao energetsko čvorište između Mediterana i srednje Europe.
U razgovoru otvara i pitanje može li Europa istodobno osigurati konkurentnost gospodarstva, ubrzati energetsku tranziciju te izbjeći zamjenu jedne ovisnosti drugom.
Rat u Ukrajini pokazao je koliko energija može postati instrument političkog pritiska. Koliko je to promijenilo način na koji Europska unija danas promišlja energiju – je li sigurnost postala važniji kriterij od cijene i tržišne isplativosti?
Korištenje energetike za politički pritisak nije počelo 24. veljače 2022. ali je tada postalo svima jasno da Europa mora konačno prekinuti ovisnost o ruskom plinu i nafti ako ne želi biti predmet konstantne ucjene i ostati na vjetrometini u sigurnosnom nadmetanju između SAD-a, Kine i Rusije. Neke zemlje, poput Srbije, mislile su da to nije potrebno i danas su u velikom problemu. Hrvatska Vlada je na vrijeme izgradila LNG terminal na Krku, unatoč tadašnjim oštrim kritikama i opstrukcijama, i to se na kraju pokazalo ispravnim. U svijetu gdje više ne možete računati da će se poštivati međunarodno pravo, povećano ulaganje u sigurnost, uključujući onu energetsku, postaje prioritet. Pritom se ne smije zanemariti konkurentnost gospodarstva i Europa tu ima još puno prostora da smanji ukupni trošak učinkovitijem korištenjem energije, modernizacijom električne mreže i izgradnjom novih interkonekcija među državama te revizijom odredbi sustava trgovanja emisijama koje poskupljuju cijenu energije u Europi u odnosu na globalne konkurente.
Europska unija je u posljednjih nekoliko godina znatno smanjila uvoz ruskog plina, ali istodobno traži nove dobavljače i nove ovisnosti. Postoji li opasnost da Europa samo zamjenjuje jednu energetsku ovisnost drugom, umjesto da postiže stvarnu stratešku autonomiju?
Takva opasnost postoji i zato EU mora diversificirati opskrbu te povećati vlastitu proizvodnju energije. Europa nema dovoljno fosilnog goriva da bi mogla zadovoljiti svoje potrebe i stoga uvozi oko 300 milijardi eura godišnje. To se može smanjiti povećanjem proizvodnje energije, iz obnovljivih izvora, ali isto tako ulaganjem u nuklearnu energiju. Kod obnovljivih izvora također treba više sredstava preusmjeriti na tehnologije koje EU već posjeduje, umjesto da se stvaraju nove ovisnosti o kineskim tehnologijama. Na primjer, od Europske komisije tražim veći fokus na geotermalnu energiju, posebice u toplinarstvu, i vjerujem da ćemo ove godine konačno ishoditi strateški dokument kojim će se to i dogoditi. Oko polovice energije u Europi se troši u sustavima grijanja i hlađenja; geotermalna energija je dio rješenja za te potrebe, a mi u Hrvatskoj i EU imamo svu potrebnu tehnologiju za takvu proizvodnju.
Aktualne napetosti oko naftovoda Družba i zahtjeva Mađarske i Slovačke za alternativnim opskrbnim pravcima ponovno su otvorile pitanje energetske solidarnosti unutar EU. Pokazuju li ti sporovi da Europska unija još uvijek nema jedinstvenu energetsku strategiju ili – kako Vi to komentirate? I koliko je, po Vašem mišljenju, opravdano da pojedine članice EU i dalje zadržavaju izuzeća i nastavljaju koristiti ruske energente, i kakve to posljedice ima za političko jedinstvo Unije?
Mađarska i Slovačka nisu htjele smanjiti ovisnost o ruskim energentima. Time nisu pomogli vlastitim građanima, jer vidimo da Mađari plaćaju naftu na pumpi skuplje nego kod nas. Ali su takvom politikom slabili europsku poziciju. No, našle su se u problemu kada je zbog oštećenja naftovoda u ratu nafta prestala teći ruskom Družbom. Tražile su izuzetak od uvoza ruske nafte lažnim argumentom da JANAF nema dovoljno kapaciteta, a sada zahtjevom da im ruska nafta ipak stigne putem JANAF-a de facto priznale da nemaju valjani razlog za izuzetak. Sigurno je da je moguće naći rješenje ovoj situaciji, ali se to neće postići prijetnjama. Vrijeme je da Budimpešta pokaže poštovanje prema Hrvatskoj i bude spremna za razgovore na ravnopravnim osnovama.
Hrvatska se sve češće spominje kao potencijalni energetski most između Mediterana i srednje Europe, osobito kroz LNG terminal na Krku i naftovod JANAF. Vidite li realnu priliku da Hrvatska postane ključni energetski hub regije, i što je za to presudno?
Hrvatska ima takvu priliku i doista može biti energetski hub za Srednju i Jugoistočnu Europu. U tom pogledu je važna izgradnja južne plinske interkonekcije s Bosnom i Hercegovinom, ali isto i sa Srbijom, kako bi plin mogao teći s LNG terminala na Krku prema tim državama. Glede nafte, sporazum između Mađarske i Srbije o izgradnji naftovoda kojim bi se Pančevo spojilo na Družbu je suprotan europskoj i američkoj politici smanjivanju ovisnosti Srbije o ruskim energentima. Projekt nije jednostavan niti jeftin, a geopolitički može samo dodatno zakomplicirati odnose Beograda sa Zapadom. Umjesto toga, korištenje JANAF-a je u obostranom interesu.
U kontekstu europske politike diverzifikacije, postoji li rizik da Hrvatska ostane tranzitna zemlja bez dugoročne strateške koristi, ili ima priliku postati aktivni kreator energetske sigurnosti regije?
Europska uredba o zabrani uvoza ruskog plina nije dio sankcija protiv Rusije već zakon koji se zbog energetske sigurnosti namjerava primjenjivati tijekom, ali i nakon završetka rata. Parlament je tražio da se isto učini s naftom, a Komisija se obvezala da će takvu uredbu predložiti ove godine. U takvom kontekstu, Hrvatska ima ključnu ulogu u provođenju takve energetske politike u ovom dijelu kontinenta.
Iako Europska unija ubrzava energetsku tranziciju, fosilna goriva i dalje imaju veliku ulogu. Može li Europa postići energetsku neovisnost bez temeljitih promjena u industriji i načinu na koji gospodarstvo koristi energiju?
Europa mora biti ambiciozna, ali i realna. Energetska neovisnost ne može se postići preko noći niti isključivo administrativnim odlukama. Fosilna goriva će u prijelaznom razdoblju i dalje imati važnu ulogu. Ključno pitanje nije „ili – ili“, nego kako upravljati prijelazom. Europska unija mora paralelno jačati obnovljive izvore, ali i osigurati stabilnu opskrbu energijom po konkurentnim cijenama. Ako energija postane preskupa ili nepouzdana, europska industrija gubi konkurentnost, a proizvodnja se seli izvan Europe – što dugoročno šteti i gospodarstvu i energetskoj tranziciji.
Zato je potreban pragmatičan pristup te diverzifikacija dobavnih pravaca plina i nafte, ulaganja u nuklearnu energiju te sustavnije ulaganje u obnovljive izvore energije koji odgovaraju našim prirodnim i gospodarskim prednostima. Također, bitna će biti postupna modernizacija industrijskih procesa, ali i značajna ulaganja u električne mreže, kako bi se energija iz sunca, vjetra i drugih obnovljivih izvora mogla integrirati u sustav bez zastoja i gubitaka kapaciteta. Rat u Ukrajini pokazao je koliko je opasna jednostrana ovisnost o jednom dobavljaču. Stoga, Europa mora postići veću energetsku neovisnost, ali kroz uravnotežen, tehnološki neutralan i ekonomski održiv pristup, a ne kroz ishitrene i isključive poteze.
Hrvatska ima značajan potencijal u obnovljivim izvorima – od sunca i vjetra do geotermalne energije. Koji od tih izvora, po Vašem mišljenju, ima najveći strateški potencijal za energetsku tranziciju i za gospodarski razvoj zemlje?
Hrvatska ima komparativne prednosti u više sektora. Sunce i vjetar imaju snažan rastući potencijal, osobito u obalnom i priobalnom području, dok hidroenergija već desetljećima predstavlja stabilan temelj našeg elektroenergetskog sustava i važan faktor energetske sigurnosti. No, ako govorimo o strateškoj dimenziji dugoročnog razvoja, geotermalna energija ima poseban značaj. Riječ je o stabilnom izvoru energije koji ne ovisi o vremenskim uvjetima, koji može služiti za proizvodnju električne energije, ali pogotovo za toplinsku energiju.
Posebno je važna za kontinentalni dio Hrvatske, gdje postoji snažan geotermalni potencijal, ali i mogućnost razvoja toplinskih sustava za gradove, industriju i poljoprivredu. Europska komisija je potvrdila da će pripremiti poseban akcijski plan za geotermalnu energiju, inicijativu koju zagovaramo u Europskom parlamentu, čije će predstavljanje potaknuti privatna i javna ulaganja te ubrzati razvoj projekata. To je bitno zbog razvoja geotermalnih sustava grijanja koji će imati izravan pozitivan učinak na kvalitetu života građana jer dovodi do znatnih smanjenja troškova energije za kućanstva.
Može li Hrvatska, kroz razvoj obnovljivih izvora energije, prijeći iz pozicije energetski ovisne zemlje u izvoznika energije i time ojačati svoj međunarodni položaj?
Energetska pozicija Hrvatske danas je znatno snažnija nego proteklih godina – i to ne samo zbog obnovljivih izvora. Hrvatska je već sada svojevrsno regionalno energetsko čvorište s LNG terminalom na Krku, ali i JANAF-om, te kroz razvijenu infrastrukturu i funkciju logističkog čvorišta, može igrati ključnu ulogu u diverzifikaciji dobavnih pravaca i time pridonijeti energetskoj sigurnosti ovog dijela Europe. Pitanje je kako tu ulogu dodatno ojačati. U tom kontekstu, razvoj obnovljivih izvora predstavlja sljedeću fazu.
Sunce, vjetar, hidroenergija i osobito geotermalni potencijal mogu povećati domaću proizvodnju energije, ali i otvoriti prostor za nove sektore poput proizvodnje zelenog vodika. Vodik, osobito ako se proizvodi iz domaćih izvora energije, može postati važan element industrijske transformacije i potencijalni izvozni proizvod. Stoga cilj ne bi trebao biti samo deklarativni prijelaz iz „uvoznika u izvoznika“, nego postupno jačanje Hrvatske kao stabilnog, pouzdanog i infrastrukturno povezanog energetskog partnera. Kombinacija LNG kapaciteta, naftovodne infrastrukture, elektroenergetskih interkonekcija i razvoja obnovljivih izvora daje Hrvatskoj realnu priliku da dodatno ojača svoj međunarodni položaj.
Smatrate li da će budući geopolitički sukobi biti sve više povezani s kontrolom energetskih resursa i infrastrukture, i je li Europa spremna za takav scenarij?
Većina sukoba u povijesti je bila vezana za borbu za resurse. Zato su se europske integracije u prvoj fazi usredotočile na zajednicu ugljena i čelika, kako bi tadašnju logiku sukoba zamijenile suradnjom među europskim narodima te zajedničkim upravljanjem onemogućile sukob. Nakon pada Berlinskog zida mislilo se da se takva logika može proširiti na cijeli svijet, ali to se naprosto nije dogodilo. Stari poredak temeljen na pravilima više ne vrijedi, a to znači da će se ubrzati utrka za kontrolu nad kritičnim resursima, u prvom redu između SAD-a i Kine. U pozadini situacije u Venezueli, Grenlandu ili Iranu je upravo takva sigurnosna kompeticija među velesilama. Europa mora također osigurati pristup resursima, ali ne vojnim intervencijama već diplomacijom. Zato su sporazumi s Mercosurom i Čileom strateški važni, jer se na primjer u trokutu između Bolivije, Čilea i Argentine nalazi 50 posto svjetskih rezervi litija.
*Sadržaj omogućio Europski parlament
