“Buši, mala, buši!” bio je jedan od najupečatljivijih slogana republikanaca tijekom predsjednike kampanje 2008. godine, naročito drag Sari Palin. Bio je to sjajan izraz njezina domoljubnog neodobravanja ideje da se odmaknemo od iskorištavanja fosilnih goriva, a imao je i ratnički prizvuk srodan pograničnom mentalitetu njezine države Aljaske.

Otkako već šesti tjedan nakon eksplozije naftne bušotine Deepwater Horizon u Meksikom zaljevu nafta nezaustavljivo teče, taj kratki slogan sada progoni republikance. Zbog mrlje ubojice, ekološke katastrofe nezamislivih razmjera, utihnule su bušilice. Opseg katastrofe raste i dalje, no štetu je nemoguće spoznati. Očito je jedino da je s 12.000 do 25.000 barela izlivene nafte dnevno iz osakaćenog izvora BP-a ova nesreća zasigurno najveća naftna katastrofa u povijesti Sjedinjenih Američkih Država. Ono što još nije jasno, ali je itekako bitno, jest kako će se nesreća odraziti na Obamino predsjedništvo i koliko će utjecati na buduću energetsku politiku SAD-a. Čuju se brojne usporedbe s ekološkom katastrofom, od Obaminog 11. rujna, do Obamine Katrine i Obaminog Zaljevskog rata. Bitna je jedino usporedba s uraganom Katrina. Uragan koji je 2005. godine pogodio New Orleans i neadekvatna reakcija Bushove administracije okrenula je Amerikance protiv Busha u većem stupnju nego rat u Iraku. Neodlučnost na domaćem terenu imala je izravniji učinak od grešaka u Iraku. O Obami će, s druge strane, više suditi na temelju toga kako pristupi rješavanju izljeva nafte na američke plaže nego na temelju rata u Afganistanu. Obama ima puno posla. James Carville, strateg Demokratske stranke, njegovu je prvu reakciju ocijenio “apatičnom”, što je odgovarajući opis. Bivši državni tajnik Colin Powell istaknuo je da predsjednik mora poduzeti “odlučne mjere”. No, što to znači? Ne može se nuklearnim oružjem na rupu koju Obamina kći Malia želi da se zatrpa. BP je dosad bezuspješno iskušao čitav niz metoda. Možda će se tek u kolovozu dovršiti gradnja pomoćnih izvora koji bi trebali zaustaviti izlijevanje. Stoga su “odlučne mjere” poziv na promjenu stava. Obama ima mnogo kvaliteta, no pokazuje neki neobičan i distanciran manjak poduzetnosti. Tek je u zadnjim tjednima bitke za reformu zdravstvenog sustava, nakon dugog razdoblja pasivnosti, otkrio strast koju posjeduje u sebi – i osvojio sve.

Potrebna je slična energetska injekcija da uvjeri Amerikanceda se čini sve što je mogu će, da e krivci za nesreću odgovarati i da će jačati težnje za alternativnim izvorima energije. Zabrana podmorskog bušenja koju je izdao krajem svibnja dok se ne objavi izvješće o sigurnosti provedena je samo dva mjeseca nakon što je predložio da se velik dio obalnog podruja SAD-a “otvori” za bušotine nafte i zemnog plina. Tu je odluku, koja je razbjesnila udruge za zaštitu okoliša, Obama u ožujku predstavio kao “dio šire strategije kojom ćemo se odmaknuti od gospodarstva temeljenog na fosilnim gorivima i uvoznoj nafti prema gospodarstvu koje se oslanja na domaće izvore i čistu energiju”.Ta se strategija sad odgađa. Nije jasno kako će se situacija razvijati, no ako slike Meksičkog zaljeva nisu dovoljne da Amerikance uvjere u to da se ovisnosti države o domaćoj i uvoznoj nafti mora stati na kraj, nema toga što hoće. To bi Obami dalo dodatni vjetar u leđa što se tiče planova za solarne i vjetroelektrane, biološko gorivo i nuklearne elektrane nove generacije. No, istina je da je put prema novim izvorima energije dug i skup, da Amerikanci više neće trpjeti porast ionako visoke cijene struje u ovako teškom gospodarskom stanju, te da glasovi potrebni da se uvedu novi zakoni o energiji i klimatskim promjenama ovise o koncesijama naftnoj i rudarskoj industriji. Obama ima jako malo prostora za manevriranje. Ako dopusti da ovaj problem izazove paralizu gospodarstva, utopit će se u nafti koja šiklja. “Buši,mala, buši!” totalna je glupost. No, nesreća Deepwater Horizona dosad je razotkrila sporog i neodlučnog Obamu, a tu sliku u javnosti sebi ne može dopustiti.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com