Stotinu godina nakon što je Norvežanin Roald Amundsen pobijedio Britanca Roberta Falcona Scotta u utrci prema Južnom polu taj isti konkurentski duh danas narode tjera da budu prvi u znanstvenim otkrićima.

Njemački i britanski znanstvenici izmjerili su kretanje ledenjaka na Antarktici i iscrtali kartu njezine obale i unutrašnjosti još davne 1900. godine, kako piše Edward Larson u izdanju časopisa Nature objavljenome 1. prosinca. Napredak tehnologije nakon Drugog svjetskog rata otvorio je kontinent novom valu istraživanja. Desetak je zemalja ondje uspostavilo nastambe, skladišta i istraživačke pogone. Od ledenih obalnih grebena do polarne ravni široke 3048 metara, od podledenjačkih planinskih nizova do netaknutih jezera zarobljenih ispod leda Antarktika se pretvorila u golemi međunarodni istraživački laboratorij. Američka akademija znanosti nedavno je objavila istraživanje u kojemu su istaknuta ključna pitanja za poticanje istraživanja na Antarktici, a glavno se pitanje odnosi na klimatske promjene. “Ti su predjeli naročito osjetljivi na porast temperature te topljenje leda i ledenjaka”, ističe Raymond Bradley, ravnatelj Centra za istraživanje klimatskog sustava pri Sveučilištu u Massachusettsu. “Kad se led na moru povlači, zemlja slabije odbija sunčevu svjetlost, što dovodi do jačeg zagrijavanja.” Robin Bell, znanstvenica iz Promatračnice Lamont-Doherty pri Sveučilištu Columbia u New Yorku, sudjelovala je u izradi istraživanja te skrenula pozornost na zaključak istraživanja, prema kojemu će podrobnije znanje o rastu temperature i topljenju leda na Antarktici “znanstvenicima omogućiti da preciznije predvide” klimatske promjene u drugim dijelovima svijeta.

Scott Borg, voditelj odjela za Antarktiku pri Državnoj zakladi za znanosti, kaže da nove smjernice vode prema istraživanju “koje će, prema našem mišljenju, biti od ključne važnosti barem u sljedećih pet godina” pa će vlada, ako bude morala reagirati na posljedice globalnog zatopljenja, “imati najbolje moguće znanstvene podatke na temelju kojih će donositi odluke”. Znanstvenici već sad proučavaju promjene u ledenom pokrivaču, koji prekriva 98 posto kontinenta. Jedan će međunarodni tim ovoga mjeseca helikopterom otputovati na izolirani ledeni greben ledenjaka Pine Island. Taj ledenjak, prema riječima Borga, “kreće se sve brže i izbacuje sve više leda u ocean, a to bi u sljedećih sto godina moglo značajno utjecati na porast globalne razine mora”. Znanstvenici se nadaju da će otkriti kako se razmjerno topla oceanska voda uvlači u šupljinu pod ledenim grebenom, rastapa led i svake godine u more oslobađa preko 79 kubičnih kilometara leda. Tijekom međunarodne polarne godine, koja je trajala od 2007. do 2009., tim sastavljen od predstavnika sedam država istraživao je tajnu podledenjačkih planina Gamburtsev, koje se protežu 3,2 kilometra pod ledenim pokrivaču na istoku Antarktike. Znanstvenici su zaključili da su planine ostatak sudara kontinenata od prije milijardu godina. Trag sudara širi se sve do Indije. Voditeljica istraživanja Bell sa Sveučilišta Columbia kaže da će sljedeći korak biti bušenje leda radi uzoraka kamenog sastava Gamburtseva. U izvješću koje je akademija objavila ističe se da su se tuljani, kitovi i pingvini s Antarktike fiziološki prilagodili ekstremnoj okolini, a to je možda “ključ za razumijevanje i sprečavanje čitavog niza bolesti koji muče ljudski rod, kao što su srčani i moždani udar te dekompresijska bolest”.

Rusi godinama buše na području jezera Vostok, najvećem od preko 140 antarktičkih podledenjačkih jezera. Sljedeće bi se godine mogli probiti i prikupiti uzorak vode, koja je navodno prezasićena kisikom. Ako se nađe trag života, mogla bi se pobuditi nada u trag života na Jupiterovu mjesecu Europi te Saturnovu mjesecu Enkeladu, za koje se smatra da imaju podledenjačka jezera s tekućom vodom. U akademijinu izvještaju ističe se vrijednost Antarktike i jasnog osvjetljenja kao “platforme neusporedive važnosti za promatranje solarnog sustava i svemira koji ga okružuje”. Na tamošnjim se teleskopima promatraju najraniji događaji u svemiru i traže dokazi naravi tamne materije i tamne energije, koje navodno čine 95 posto svega što postoji. Drugi teleskopi prate solarne erupcije kako bi se na vrijeme otkrile svemirske oluje, koje ugrožavaju komunikacijske i navigacijske satelite. Promatračnica IceCube Neutrino prati visokoenergetske, gotovo bestežinske čestice koje bi mogle pomoći u otkrivanju porijekla kozmičkih zračenja ultravisoke energije. Blizu njih nalaze se seizmometri koji osluškuju prate disanje Zemljine srži. Otprilike 1127 kilometara dalje Kinezi razvijaju svoju golemu promatračnicu.

John Noble Wilford