Svjetska poljoprivreda ušla je u novo, neodrživo i politički rizično razdoblje, tvrdi Joachim von Braun, čelnik Međunarodnog istraživačkog instituta za politiku hrane (IFPRI) iz Washingtona. Te tvrdnje dokazuju neredi zbog nestašice hrane koji su izbili u državama uzduž ekvatora. Prosvjednici su u Haitiju na ulicama uzvikivali “Gladni smo” te prisilili premijera na ostavku. U neredima u Kamerunu poginule su 24 osobe, egipatski predsjednik je vojsci zapovjedio da počne peći kruh; Filipini su za gomilanje riže odredili kaznu doživotng zatvora. “Ovo je eksplozivna situacija koja prijeti političkoj stabilnosti”, zabrinut je izjavio Jean-Louis Billon, predsjednik trgovačke komore Obale Bjelokosti. Prošle su godine cijene pšenice porasle 77, a riže 16 posto. To je bio jedan od ikada zabilježenih porasta cijena hrane. No ove godine cijene su se počele mijenjati još brže. Cijena riže je od siječnja skočila za 141 posto, a cijena jedne vrste pšenice skočila je u jednom danu za čak 25 posto. Nekih 40 kilometara od Abidžana, Marimam Kone, koja uzgaja slatke rajčice, bamije i kukuruz se žali kako je “riža vrlo skupa, no ne znamo zašto”. Cijena uglavnom odražava promjene u potražnji, a ne probleme u ponudi, kao što je loša žetva. Promjene uključuju blagi pritisak stanovništva iz Kine i Indije, koji zbog debljeg novčanika konzumiraju više zrnate hrane i mesa, kao i iznenadnog porasta apetita za biogorivom na Zapadu, koji rezultira prereadom žitarica u biogoriva. Situaciju otežava i činjenica da panično stanje utječe na tržišta.

Takvim pomacima na tržištu nije se stalo na kraj komparativnim promjenama na farmama. No to nije lako izvesti budući da poljoprivrednicima treba duže vremena na prilagođavanje. Na takvo stanje utječe i činjenica da su vlade ublažile utjecaj rasta cijena na domaća tržišta prikrivši tako znake koji bi inače ohrabrili farmere da proizvode više hrane. Od 58 zemalja čije ponašanje prati Svjetska banka, njih 48 uvelo je kontrolu cijena, potrošačke poticaje, ograničenje izvoza ili niže tarife. No panika zbog problema sa hranom koja je obilježila početak 2008. simptom je šireg problema. Porast cijena hrane označio je kraj tridesetogodišnjeg razdoblja u kojemu je hrana bila jeftina, poljoprivreda u bogatim zemljama subvencionirana, a međunarodna tržišta hrane bila deformirana. Bez sumnje, farmeri će s vremenom odgovoriti na više cijene hrane na način da će početi veću proizvodnju i uspostavit će se nova ravnoteža. Ako sve prođe dobro, hrana će ponovo biti dostupna bez subvencija, dumpinga i deformacija koja su obilježavala prijašnja razdoblja. No poljoprivreda se sada nalazi u tamnici. Razdoblje jeftine hrane je završilo. Prelazak na novu ravnotežu se pokazao skuplji, dulji i bolniji nego što je itko predviđao. Prema konzervativnijim procjenama, rast cijene hrane mogao bi smanjiti potrošačku snagu urbane sirotinje i ljudi koji sami kupuju hranu za 20 posto (u nekim regijama cijene rastu i mnogo više). Više od milijardu ljudi na svijetu živi s jednim dolarom na dan, što je znak apsolutnog siromaštva; 1,5 milijardi živi s jednim do dva dolara na dan. Robert Zoellick, predsjednik Svjetske banke, izračunao je da bi porast cijena hrane najmanje 100 milijuna ljudi mogao otjerati u siromaštvo i na taj način izbrisati sve dobitke koje su najsiromašniji stekli tijekom desetljeća ekonomskog rasta. U kratkoročnom razdoblju, humanitarne organizacije, programi za socijalnu zaštitu i trgovinske politike utvrdit će kako će se svijet boriti s tim problemima. No u dugoročnom razdoblju pitanje je drukčije: odakle će svijet dobiti potrebne količine hrane?