Rezultati privatizacije u Federaciji BiH u devet godina njezine provedbe od 1999. do 2007. nisu ni blizu očekivanih. Privatizirano je samo 53,2 posto predviđenog državnog kapitala, od čega je samo devet posto plaćeno gotovinom, a ostalo certifikatima koje je država izdavala građanima. Od 746 tvrtki preko natječaja privatizirano je tek nešto više od pola, njih 335. Privučeno je samo 56 inozemnih izravnih investitora s ukupnim kapitalom od 650,7 milijuna KM, što je 21,7 ukupnih stranih investicija u FBiH.

Upis dionica
Znatan rezultat u privlačenju stranih investicija kroz proces privatizacije ostvaren je takozvanom dokapitalizacijom, pa je ukupan iznos stranih investicija u procesu privatizacije u FBiH krajem prošle godine iznosio 1,2 milijarde KM, što je 41,1 posto ukupnih stranih ulaganja u FBiH. Ugovorima o dokapitalizaciji s pet inozemnih ulagača ostvareno je 582,9 milijuna KM inozemnih investicija. Kastamone Intergra iz Turske tako je s 112 milijuna KM dokapitalizirala tvornicu celuloze Natron iz Maglaja. Mittal Arcelor sa 375 milijuna KM zenički BH Steel, a kompanija Global Ispat sa 31,1 milijun KM dokapitalizirala je Koksnokemijski kombinat Lukavac. Konzorcij Ina-Mol investirao je 46 milijuna KM u dokapitalizaciju sarajevskog Energopetrola, a šibenski TLM 18,8 milijuna KM u dokapitalizaciju mostarskog Aluminija. Kroz natječajne ugovore zaposleno je 55,8 tisuća radnika, što je 13,9 posto ukupno zaposlenih u FBiH. Najveći dio privatizacije realiziran je javnim upisom dionica, što je međufaza u promjeni vlasništva jer se privatizacija ne smatra završenom dok god vlasništvo ne prijeđe u ruke strateškog investitora kao konačnog vlasnika. Nezadovoljna efektima privatizacije i njezinom sporošću, Agencija za privatizaciju FBiH naručila je posebnu studiju od sarajevskog Ekonomskog instituta, koji je u dokumentu na 150 stranica analizirao uzroke slabog interesa stranih ulagača za sudjelovanje u procesu privatizacije te predložio čitav niz mjera kojim bi se ubrzao proces privatizacije i privukli strani ulagači. Uzroci slabog interesa ulagača, navodi se u tom dokumentu, uglavnom potiču iz neatraktivnosti privatizacijskih projekata. Tvrtke s lošom tržišnom pozicijom, zastarjelom tehnologijom, dugovima i viškom radnika koje su nuđene u procesu privatizacije izazivale su odbojnost investitora. Ističe se kako je privatizacija deklarativno prihvaćana, no u praksi je često opstruirana i vođena prema skupnim, odnosno interesima elite, čemu je doprinijela i decentralizacija tog procesa u kojem federalna Agencija za privatizaciju nije imala subordinirajući odnos prema kantonalnim privatizacijskim agencijama. Među razlozima koji su odvraćali inozemne ulagače navodi se i makroekonomska nestabilnost zemlje – inflacija, velika nezaposlenost, velika javna potrošnja, golem vanjskotrgovinski deficit, nedefinirani ciljevi i rokovi privatizacije, nepostojanje odgovarajuće socijalne politike koja bi pratila proces privatizacije.

Investitore odvraća i BiH, kao relativno malo tržište. Strani ulagači također ne žele ulaziti u sektore koji nisu liberalizirani, odnosno u kojima postoje monopolske tvrtke. Loša priprema poduzeća za privatizaciju te poteškoće s ostvarenjem efektivne kontrole nad kupljenom tvrtkom, gdje su organizirani otpori radnika i raznih ortačkih grupa, također su obeshrabrujuće djelovali na interes stranog kapitala. U dokumentu se navode primjeri brojnih domaćih tvrtki koje su uspješno transformirane zahvaljujući inozemnim investitorima te zaključuje kako su inozemni, a ne domaći, ulagači osnovni resurs koji uspijeva valorizirati potencijale domaćih kompanija jer posjeduju kapital, znanje i kompetencije za uspješno restrukturiranje tvrtki. Među 35 mjera koje sarajevski Ekonomski institut predlaže za ubrzanje procesa privatizacije i privlačenje inozemnih ulagača su i poboljšanje makroekonomske i političke stabilnosti i provođenje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU. Posebno se naglašava kako vlada mora dosljedno promovirati i provoditi opredjeljenje kako nema nijedne državne kompanije koja nije predmet privatizacije, bilo da je riječ o većinskoj ili manjinskoj privatizaciji ili pak javno-privatnom partnerstvu. Upozorava se kako se privatizacijom pokreće pitanje restrukturiranja i unapređenja efikasnosti javnih kompanija te da nitko ne smije biti izuzet iz tog procesa.

Potrebne mjere
Predlaže se i izmjena zakona o porezu na dobit gdje bi se strani ulagači oslobađali poreza kod reinvestiranja profita, otvaranja novih radnih mjesta ili modernizacije kompanije, jačanju tržišta kapitala i prodaja tvrtki putem burzi. Također se predlaže uvođenje radničkog dioničarstva, kreativnije korištenje socijalnih fondova za zbrinjavanje viška radnika i restrukturiranje kompanija prije privatizacije, usvajanje zakona o reviziji i kontroli privatizacije i zakona o privatizaciji infrastrukturnog sektora.