Sirija je zatočena u zlokobnom i nasilnom pat položaju; predsjednik Bashar al-Assad vojno je nadmoćan i spreman ubiti da bi se zadržao na vlasti, pa onemogućuje oporbi kontrolu nad bilo kojim dijelom državnog teritorija i ne ostavlja joj dovoljno mjesta za razvoj koherentnog i učinkovitog vodstva, tvrde analitičari, ali i Sirijci koji sudjeluju u ustanku. Sirijci i analitičari slažu se da se čistom snagom sile ne može uništiti ovo što se pretvorilo u raštrkani i nepredvidivi pobunjenički pokret.

No nakon toliko prolivene krvi, diplomatskih zastoja i odbijanja suradnje s obje strane, čini se kao da nema izlaza. Zbog svega toga Sirija se ističe od ostalih država koje su pomeli regionalni ustanci u arapskom svijetu, s obzirom da ju ova dugotrajna pobuna naizgled nimalo ne dodiruje te Sirija ostaje izvan dohvata vanjske intervencije.Mnogi Sirijci tvrde da si Assad ne može priuštiti prestanak sukoba i da se nikada ne može vratiti prijašnjem obliku vladavine, kada je njegov autoritete potjecao iz poveznica između sekti, poslovnih interesa i straha. Sirijci svih političkih boja slažu se da će građani zahtijevati njegovo zbacivanje istog trena kad ublaži represiju. “Na ulicama neće biti stotine, već milijuni prosvjednika”, smatra jedan strojar, kršćanin iz Damaska, koji je želio ostati anoniman zbog straha od odmazde. “I režim to zna.” Analitičari kažu da najjednostavniji izlaz iz ove situacije (da Assad sam siđe s vlasti ili da netko njemu blizak izvrši državni udar) također nije vrlo vjerojatan. Obavještajni dužnosnici koji bi ga možda i mogli svrgnuti sada svoju sudbinu vide kao isprepletenu s njegovom. A javnost je previše propatila da bi je zadovoljio samo državni udar. Stanovnici bi zahtijevali rušenje cijelog obavještajnog i sigurnosnog sustava, a možda i osvetu.“Ovo društvo, koje je nasiljem dotjerano do ruba očaja, pribjeći će očajničkim mjerama”, kaže Peter Harling iz organizacije International Crisis Group. “A govorimo o stotinama tisuća ljudi koji su dovedeni do ruba.” Uporaba sile donijela je samo kratkoročne rezultate, no i to je imalo cijenu, pa je sada, uslijed gospodarske implozije, Assadova baza oslabljena.

Čak i neki pripadnici dijelova glasačkog tijela na koje Assad računa u Siriji, kao što su poslovne elite sunitskih muslimana, kršćanska manjina, državni zaposlenici i ambiciozni mladi građani, nedavno su počeli izjavljivati da su izgubili povjerenje u vladu te da više ne vjeruju u njezinu sigurnost u pobjedu. Reem, državna službenica zaposlena u zdravstvu kaže da je dugo podržavala Assada, ali ne otkad njeguje ranjene prosvjednike u poljskim bolnicama. “Ili mora pobiti sve prosvjednike u Siriji ili u miru otići i tako spasiti zemlju”, rekla nam je. Isplivavaju i neke upitne vladine poslovne veze. U mjenjačnici u Damasku, klijenti se nervozno cjenjkaju za dolare. Vlasnik Anas (25) kaže da su se početkom ožujka razmjenjivači deviza s crnog tržišta razbjesnili zbog uhićenja nekih svojih kolega te prekinuli “gospodski dogovor” s državom, prema kojemu je neslužbeni tečaj dolara bio razmjerno blizu službenom tečaju. Zbog toga su cijene vrtoglavo porasle. Zbog nestanaka električne energije vlada tama, a dolazi i do nestašica kruha. Pored željezničke stanice u Damasku nedavno je šezdeset automobila čekalo u redu za gorivo, što je ovdje neviđen prizor. “Ja nisam protiv Assada, ali ne mogu podržati vladu predsjednika Bashara alAssada, koja mi ne nudi ništa”, kaže četrdesetogodišnji državni službenik Yusef. “Vlada nam pokušava prodati blesavu propagandu o pobjedama”, kaže. “No nama trebaju hrana i struja, a ne slatkorječiva obećanja.”

Anne Barnard; zaposlenik The New York Timesa pridonio izvještaju iz Damaska u Siriji, a Hala Droubi iz Bejruta